Turski most: Jusuf - II dio
Život

Turski most: Jusuf

Osijek, kolovoz 1566.

„U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog!
Tebe, Alaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
Milostivog, Samilosnog,
Vladara Dana sudnjeg,
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na pravi put,
na put onih kojima si milost svoju darovao,
a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazivali,
niti onih koji su zalutali…“

…tekla je molitva kao pjesma s Jusufovih usana. Uvijek kada bi klanjao namaz osjećao je jedinstvo s Alahom. Znao je da tako osjećaju i drugi muškarci čiji su glasovi žuborili u Mustafapašinoj džamiji. Kako li je Alah milostiv, kad dopušta čovjeku da se raširi do njegovih visina kroz molitvu.

Kako li je samo mudar, kad je dao zemaljskom stvorenju priliku da osjeti svog stvoritelja. Gdje je mrav, gdje je kamen i gdje je zdenac svježe vode ako ne tamo gdje ga je Alah postavio. Gdje je vjetar, gdje su mora, gdje je ljubav ako ne tamo gdje ih je Alah zasadio. Gdje je prijatelj ako ne tamo gdje ga je Alah za nas namijenio. U trenutcima kao što su ovi, unatoč tome što nije bio sam u toj ljubavi prema Bogu, Jusufu je falilo da taj osjećaj podijeli s Pavlom. Ali, mislio je, koliko god da nije bio i Pavlov bog, Alah sigurno i nad njim provodi svoju volju.

Završio je molitvu i izišao. Okrenuo se i još jednom pogledao džamiju.

Volio je krov pokriven crijepom i svjetlo koje se prelamalo preko minareta i padalo na njezino zaobljeno tijelo. „Možda nije tako lijepa kao Kasim-pašina, ali meni je najdraža“, pomislio je dok je kretao kući. Njegova je kuća bila u muslimanskoj mahali džamije Mustafapašine, smještene uz zidine osječke varoši, u kojoj je bilo još sto kuća. Bila je to najveća i najljepša mahala u palanci, uvijek užurbana i šarolika. Hodao je teškim korakom velikog čovjeka. Vrućina je u Osijeku bila takva da je ponekad mislio da je njegovo veliko tijelo neće izdržati.

Odjeća i kaftan lijepili su mu se za kožu, a kosa se topila ispod turbana i vijugavim klizištima nestajala pod košuljom. Disao je hroptavo i usporeno. Već tridesetak godina živi pokraj ove vode koju voli i koja ga guši. „Uh…uh…”, pojadao se sam sebi. Pomislio je kako je za njega život pokraj ove rijeke kao život pokraj nevjerne žene. Ne može bez nje, a uništava ga. Pomislio je i na Anatoliju, gdje je vjetrić uvijek rastjerivao vrućinu ljetne noći, ali više nije mogao osjetiti nostalgiju kao nekad. Osijek je sada njegov jedini dom.

Pozdravljao se sa znancima i razmjenjivali su rečenice o Sulejmanovu pohodu.

Prekjučer je sultan prešao novosagrađeni most, ali slava njegova boravka neće još dugo nestati. Stanovnici Osijeka kao da su se nadmetali u tome tko ga je vidio izbliza, tko mu je otvorio kapiju, kome se obratio, koga je pogledao i kome je kimnuo. Jusuf se svaki put u sebi nasmijao kad bi osjetio da je istina izmijenjena, ali uvijek je puštao svakog da govori što mu je volja i što ga veseli. I on je sam osjećao ponos što je sultan baš u njegovom gradu izgradio taj predivni most, tim veći što je u njemu vidio i poslovnu priliku.

Kada je bilo izgledno da će sultan graditi most, požurio se rođaku, Nasuh-begu, kako bi mu predložio da napravi konak na drugom kraju mosta, u palanci Darda. Znao je da će most postati poveznica za sve trgovine i iako su njegova dva konaka, jedan u kršćanskoj mahali i jedan pored njegove kuće, donosili dobar prihod, Jusuf nije mogao, a da se ne proširi na drugu stranu mosta. Uzbuđenje oko gradnje nečeg novog i oko novih mogućnosti nije splašnjavalo te je hodajući kovao planove. Da, prepustit će kršćanski konak nekom drugom. Za ovaj novi potrebni su mu Pavle i njegova obitelj. Morat će razgovarati s njima oko preseljenja.

Legao je u postelju i još dugo nije mogao zaspati. Kroz prozore je ulazio vlažni, teški zrak i otežavao mu disanje. Sparina se uvlačila pod kožu, a konak se gradio u njegovim mislima.

***

Stajali su ispred mosta.

„Za prelazak dva čovjeka jedna akča, za konjanika dvije akče!“ uzvikivao je Mahmud, koji je do prije samo nekoliko dana bio lađar i upravljao skelom za prelazak preko Drave. Sad je postavljen da naplaćuje mostarinu. Njegov entuzijazam novim zanimanjem bio je itekako vidljiv. Lamatao je rukama po zraku, propuštao pješake i stavom vojskovođe regulirao promet. Pomalo mu je nedostajalo da se otisne skelom i da na putu priča s putnicima dok veslom presijeca valove, a voda ga svako malo zapljusne. Ali, koliko je važniji bio ovaj posao…koju čast su mu ukazali kad su ga postavili da upravlja prometom na mostu koji je sagradio najveći od svih vladara. Eh…

„Idemo, jedna akča, jedna akča!”

Lađe su se talasale pod hrastovim daskama i činilo mu se kao da živi u gradu na vodi. Potom ugleda Jusufa i reče: „Selamajeklum!“ „Alejkumselam!“ odgovorio je Jusuf i u sebi se nasmijao Mahmudovom ozbiljnom, gotovo vojničkom stavu. „Evo jedna akča, za Pavla i mene. Odlučili smo ovaj prvi put prehodati most da mu se nadivimo. Čuli smo od onih koji su ga već prešli da nema riječi kojima bi se mogla opisati njegova ljepota.“

„Eh, nema aga, nema“, govorio je Mahmud uzimajući srebrnjak i propuštajući Pavla i Jusufa. Jusuf je bio pravi musliman – aga. Mahmudu nije bilo jasno zašto svuda sa sobom vodi nevjernika. Nije se taj Pavle činio kao loš čovjek, ali bio je nevjernik. Već je tolike godine uz Jusufa, a još nije prešao na islam.

Njegove misli prekinuo je red koji se stvarao iza Jusufa i Pavla i on brzo nastavi: „Dvije akče za konjanika! Ajmo!“ Jusuf i Pavle zakorače na most te se pogledaju. Most preko Drave bio je postavljen na lađe povezane lancima. Kako su hodali, koraci su im odzvanjali od hrastovih dasaka, a most se ljuljao kao da ih želi uspavati. Drava ispod njih tekla je mirno. Valovi bi dotakli lađe, tu se prelomili, rastavili u kapljice, a onda opet na drugoj strani izašli u svom mirnom jedinstvu.

„Što čovjek zamisli, čovjek to i napravi“, rekao je Pavle.

„Doista je tako“, reče Jusuf. Kaže se, prijatelj je onaj s kojim možeš šutjeti. Jusuf je s Pavlom mogao šutjeti, a nekad su pričali toliko da im nije bio dovoljan ni cijeli dan koji bi proveli zajedno. Ovaj put, prelazeći preko mosta, samo su šutjeli i povremeno se pogledavali. Veličanstvenost mosta je očaravala. Kad su prešli dio preko Drave koji je bio na lađama, zakoračili su na drugi dio mosta koji je bio široka cesta na hrastovim deblima uronjenim u tlo močvare, toliko velikim da ih dva čovjeka nisu mogla obgrliti. Nakon svakih dvadesetak minuta hoda, postavljena su odmorišta s krovovima i stepenice kojima se moglo spustiti s mosta na zemlju ili u šumarak pored kojeg je most prolazio.

Nakon sat vremena hoda, sjeli su odmoriti.

Voda ispod njih je živjela, žabe su kreketale, a ptice, postavljene kao da stražare nad novoizniklim stanovnikom močvare, nadlijetale su u pravilnim formacijama. „Život je čudan“, reče Jusuf Pavlu. „Prolazi puno brže nego što želimo. Pa evo, i život ovog mosta danas je na početku. Daske su svježe zakucane, debla na koja su položene još uvijek pamte svoje korijenje, a kmetovima još nisu zarasle rane na rukama od teškoga rada. Ali, koliko će dugo živjeti? Kakav će biti njegov život? Hoće li se i on od starosti umoriti i jednom pretvoriti u prah?“ Pavle ga je zamišljeno slušao, a Jusuf nastavio: „Vojska je prošla njime prije par dana. Pitam se koliko još i kakve će vojske prijeći ovim mostom?

Pitam se, koja će dva prijatelja, ovako kao ti i ja, sjediti na ovom odmorištu, slušati kako kuca bilo močvare i razmjenjivati riječi o prolaznosti svega?“ „Ne znam“, nadovezao se Pavle.

“Ono što ostaje iza čovjeka trajnije je od njega samog. Je li to novi život koji stvorimo pa nastavljamo živjeti u srcima onih koje ostavimo iza sebe ili je u djelu koje nosi naš pečat, manje je bitno. Jedini način da produžimo svoj boravak na zemlji je da onime što ostane iza nas prevarimo i našu prolaznost.”

Ljiljana Šapić

Komentari

Neki baner