40 godina Noći vještica
Filmomanija

40 godina Noći vještica

Halloween (1978)

Sjećate se horor klišeja? Ako se seksaš, onda ima da budeš ubijen. Nikad ne provjeravaj koji to vrag šuška izvan kuće… koji sat iza ponoći. Šest metaka nije dovoljno da se zaustavio manijakalni ubojica. Mali gradovi uvijek imaju najveća sranja. Itd, itd…

Pa, neki dan je bil0 40 godina otkako je Noć Vještica doživjela svoju kino premijeru i zauvijek promijenila svijet horora kakvog su nekad prezentirali (Bella Lugosi i Chistopher Lee kao Count Dracula) u današnji kojeg svi poznajemo.

Jason Voorhees, Freddy Krueger i Michael Myers, sveto trojstvo poznatih negativaca koje smo godinama voljeli i koji, pogađate, nikako više da umru. I dok je danas popularno raditi remakove starih kultnih naslova, jednako je tako popularno i zajebati sve što je u njima vrijedilo.

Tako je Freddy od jezivog ubojice djece postao plačljivi pedofil, a iskonsko zli Michael zlostavljani klinac.

Hvala vam, moroni, koji ne kužite horor žanr, posebice Rob Zombie, jer ste od ikona napravili bezlične kreature koje ste morali uklopiti u moderni trend ”realnosti”. I dok je Zombie uspio napraviti dva nastavka (od kojih drugi nisam mogao ni pogledati, to je kriminal samo takav) Freddy se zaustavio na samo jednom bljutavom filmu i to su ga, jedanput da se i ja složim s raznim kritičarima, zaustavile loše kritike jer je box office bio iznenađujuće dobar.

No, sve je to počelo jako davno, čak i prije mog rođenja (iako ne previše) s jednom idejom o horor filmu gdje nezaustavljivi manijak ubija babysiterice. Tada jako mladi, ali pravo entuzijastični John Carpenter i Debra Hill, svježi nakon uspjeha njihova prethodna filma (Assault on Precinct 13) bacili su se na pisanje scenarija koji će postati jedan od najvećih hitova nezavisne produkcije, ali i jedan od članova svetog bratstva kultnih horora.

40 godina Noći vještica

I usput, samostalno, pokrenuo trend stvari koje danas popularno zovemo ”klišeji”.

Nije to mala stvar, dapače, još kad se pogleda u kakvim je ograničenim uvjetima nastao, uspjeh je time još veći, a kad se vidi kolika se kreativnost uspjela izvesti, kao i postići željeni efekt sa nekoliko dolara, postavlja se dobro pitanje jesmo li toliko zaglavili u ne insipraciju da čak ni stotine milijuna dolara ne pomaže da se napravi nešto stvarno poletno i kreativno.

Početak nas upoznaje s POV gledanjem nekoga creppy tipa i njegovim špijuniranjem zgodnog curetka koji se sprema za vodoravnu akciju s dečkom. Malo kasnije isti taj creppy tip izbode curetak jako velikim nožem i tada doživljavamo prvi šok – creppy tip uopće nije toliko creppy već je riječ o slatkom klincu koji je upravo, idemo na novi šok, izmesario vlastitu sestru.

Ubrzavanje naprijed;

Michael je zatvoren u umobolnici, doktor Sam Loomis vjeruje kako to nije sve što Michael, sada već zdrav i opravan dečko, ima za reći po pitanju oštre komunikacije preko noževa, a mali grad Haddonfield samo što se nije našao na njegovu udaru. Upoznajemo Laurie Strode, mladi curetak koji je sve ono što njezine prijateljice nisu: voli knjigu, ne dečke, mirna je, tiha i povučena. Savršena po mnogim stvarima. Kada Michael pobjegne iz svog obdaništa, upravo će se ona naći na njegovom radaru za ubijanje, ali, za razliku od svojih prijateljica, Laurie će se pokazati kao puno čvršći materijal, spreman na sve da preživi, pa čak i otvorenog sukoba s tipom kojeg je nemoguće pobijediti.

40 godina Noći vještica

Što reći… znate sve.

Halloween je kultni horor po svim mjerilima, ali i školski primjer kako se radi kvalitetan film u ograničenim uvjetima. Priča kao takva ima svojih nedorečenosti jer Michael, koji je zatvoren od svoje 8-9 godine, bez problema sjeda u prvi auto i odlazi na veseli put, ali te minorne sitnice ne smetaju kad se u obzir uzme sve ostalo. Ideja o iskonskom zlu nije nova, dapače, stara je koliko i filmski svijet, no Carpenter odmah na početku pokazuje kako ovo neće biti tipični horor samim time što kao ubojicu predstavlja slatkog klinca. Nakon tog poprilično šokantnog uvoda, stvari se malo smiruju, no samo da upoznamo ostale likove.

Zanimljiva je i podjela.

Laurie je cura koja nema mane (kako ju je nazvao po bivšoj, mora da je bila jako dobra) ali ujedno djeluje i kao najslabiji i najmanje sposoban lik za obranu (tada su harali i oni trash filmovi s jako zgodnim i do zuba naoružanim curama) što nije toliko bitna karakterizacija koliko stvara osjećaj neugode. Mislim, očevidno je da Laurie nema šanse protiv Michaela, a kako Carpenter ne forsira njihov sukob sve do samo kraja, tenzija koju je izgradio gotovo je nepodnošljiva. No, zanimljiv je i pristup njihovoj konfrontaciji.

Prvo se gledaju (uvjetno rečeno) preko cijelog nogometnog igrališta (takva je razdaljina kad se po prvi put vide) pa se ta razdaljina sve više i više smanjuje do gotovo bizarnih razmjera: uskog, malog i jezivog ormara. Taj trik nadogradio je i s jednim drugim, ubojičinim pogledom, stavljajući stvari u njegovu perspektivu, ali i uspješno zavaravajući gledatelje jer ponekad uopće ne gledamo stvari iz Michaelove perspektive – on je negdje drugdje, čime je u recept ubačena i dobra stara, iako ne previše naglašena, paranoja.

Naravno, tu su i neke osnovne značajke horor svijeta.

40 godina Noći vješticaDoktor Sam Loomis (nikad bolje upotrijebljeni Donald Pleasance) je stara mudra glava kojoj nitko ne vjeruje, moderna inkarnacija Abrahama Van Helsinga, kroz koju Caprenter i Hill jasno i glasno kritiziraju mentalitet malih gradova: loše stvari se događaju negdje drugdje te njihovu sklonost zatvaranju očiju na očite probleme. A upalila je i tehnika ”manje je više” jer Michaela skoro da ni ne vidimo (isti obrazac će kasnije upotrijebiti i Wes Craven u prvoj Elm Street) na ekranu do završnice, kao i kronični izostanak krvi ili jačih scena mesarenja.

Kad se sve zajedno spoji u jednu cjelinu dobije se napet psihološki triler/horor koji je profitirao zbog, ironično, kroničnog manjka sredstava, jako dobro odabranih uloga (prva jača uloga Jamie Lee Curtis, plus veteran Pleasance), apsolutno jezive glazbe koja je Carpenterovo djelo te efikasne režije koja je prikrila sve manjkavosti unutar radnje. Naravno, publika je sve to lijepo nagradila pretvorivši ga u ogroman hit koji je do dana današnjeg ostao jedan od malobrojnih koji se mogu pohvaliti dobrim kritikama, općem odobravanju, financijskom uspjehu te pokretanju nečeg novog u žanru koji je počeo opasno stagnirati. Kad se male ruke slože, sve se može…

Halloween II (1981)

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike).

I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju.

Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom.

Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije.

Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku.

I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbo su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrsnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću.

Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu.

40 godina Noći vještica

Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta.

Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitanjo hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho.

Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo.

40 godina Noći vještica
Lauri Strode / Halloween II. 1981

Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Braken, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga.

Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priča je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti.

Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše.

Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosječne.

Lokacija puste bolnice daje naslutiti malu ekipu

Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za razliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj.

40 godina Noći vještica
40 years of Halloween (the remake of the famous scene with Jamie Lee Curtis playing Laurie) / Remake popularne scene sa Jamie Lee Curtis u ulozi Laurie

Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi.

I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini. Iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poentiranjem. Ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji.

Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svejedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.

Foto: Promo / You Tube

Komentari

Neki baner