Traume koje nikada ne zaboravljaju: Djevica prvu ljubav a Škorpion – javno poniženje!
Poruke mudraca

BLOG: Ne vjeruj svemu što čuješ i što vidiš, čak i sol izgleda kao šećer

Učio me život, svaka kovanica ima dvije strane. Poput njih, i mi imamo svoje dvije strane. Onu, koju prikazujemo drugima i onu koju skrivamo od drugih.

Postoje mnogi ljudi, koji su isključivo fokusirani na to da se prezentiraju u najboljem ruhu, ne mareći da to što prezentiraju zaista bude hvale vrijedno, kvalitetno. Oni su tu, tek da bi bili tu, da bi se prikazivali drugima bez obzira na to što ne njeguju sebe. Kod njih, bitnija je kvantiteta, već kvaliteta. Bitnije je svaki dan viriti iza ugla, bez sadržaja i neke posebne priče u koju bi nas uvukli.

Postoje i oni rijetki, koji zaista posjeduju i kvalitetu i kvantitetu u svemu što čine.

Oni koji rado otkrivaju i dijele sebe, lišeni ikakve površnosti, zadiru duboko u srž svih problema, kako bi nama pomogli i prezentirali one ljepše strane života. Oni su tu da bi nas učili kako djelovati iz višeg JA. Kako naučiti balansirati između onoga što želimo prikazati drugima i onoga što skrivamo od njih.

Ne treba pokazati svijetu baš sve, znaš. Ne treba nitko imati ključeve od tvojih tajnih odaja. Ali, ne trebaš se ni skrivati kao zmija noge, fokusirati se samo na vanjštinu, misleći da ćeš pobrati aplauze.

Odavno sam prestala vjerovati svemu što vidim i što čujem od drugih. Jer, život me je naučio da nije zlato sve što sja. Da bih ponekad u naizgled jednoličnim ljudima pronašla sav svemir. Da bi mi oni pokazali svu svjetlost zvijezda, ljubav, toplinu i smijeh. Dok oni, koji prividno sjaje u sebi su znali nositi samo hladnu prazninu i jad. Nemoć da se poistovjete s onim što kao predstavljaju, da zavaraju sami sebe da su ono što svijet misli da jesu.

Ono što radimo i ono što mislimo, mora postati jedno.

Ili barem moramo pronaći točke gdje se to isto dodiruje i stapa s vremena na vrijeme. Moramo naučiti balansirati ondje, na toj granici između, jer tek tad stvorit ćemo dvije strane kompletno povezane. Ne idu jedna bez druge, znaš. Svatko od nas je bio u situaciji gdje je skrivao sebe, ili se pak previše i bez razloga uzdizao. I to je ok ponekad, ali samo ponekad.

No, gledati na svijet takvim očima nije dobro. Jer nismo mi ni crni ni bijeli, svi smo nešto između. I u svakome danu izmijenimo sto raspoloženja, emocija, nijansi.

Nekome sam bila anđeo, nekome istim riječima i djelima vrag. Nekome sam bila netko tko je nedovoljno zanimljiv ili autentičan. Nekome sam bila previše, jer me svugdje ima, jer se u svemu učim izraziti.

Zašto bi onda samo slijepo vjerovao onome što vidiš i čuješ?

Lakše je, je li tako? Lakše je upirati prstom u ljude ili događaje, ne čitajući između redaka, ne tražeći istinu. Onu istinu koja je većinom tamo negdje između onoga što mislimo da je, i onoga što ne želimo da jest.

Čak i sol izgleda kao šećer, znaš li? Čak i najljepša melodija može u nekome izazvati najgore emocije.. Balansiramo kroz život, odbijamo se od jedne krajnosti do druge. A trebalo bi tek biti negdje na sredini, između jave i sna. I svjesni i nesvjesni prolaska vremena, istine i emocija. Trebali bi od oba svijeta uzimati samo ono najbolje, kako bismo kreirali nešto svoje.

Neka ti ljudi pokazuju sebe kroz djela, ne kroz riječi. Neka te dobiju na desetu, obore svojim karakterom i istinom, jer ono što je na prvu, rijetko kad izađe kao takvo.

I ne strahuj priznati sebi da si ponekad i dobar i loš, ne strahuj izraziti se.

 

Komentari

Neki baner