O oprostu
Razmišljanja

O oprostu

Vrlo često mi ljudi, naročito oni koji su mi prijatelji i brinu za mene, govore da sam budala. Iz milja, ne kao uvredu. I ja ponekad vjerujem da sam budala, ali nisam jedna od onih glupih budala. Iza mene su mnoga loša prijateljstva, mnogi loši poslovni odnosi i propale veze. Dio je to svakog pravog, istinski proživljenog života.

Ne vjerujem ljudima koji nikad nikoga nisu ostavili, koji trpe, koji održavaju prijateljstva samo zbog svijeta, a ne radi sebe. Isto tako ne vjerujem ljudima koji kažu da ni mrava ne bi zgazili i da nikoga nisu povrijedili. Ponekad ljudi povrijede jedni druge namjerno, ponekad iz čiste zloće, a ponekad jer imaju neke druge prioritete i načine razmišljanja.

Ljudski odnosi uvijek su bili komplicirana stvar.

Kad-tad dođemo do stupnja u kojemu više ne možemo udovoljavati tuđim uvjerenjima i željama naspram nas, nego želimo biti mi. Tad najčešće nastaju sukobi. Većina ljudi bi željela da se svi ponašaju onako kako njima odgovara i misle da je najbolje, ako to izostane, odgovaraju silom ili agresijom. I tad se dogodi izbor. Ili rat, ili predaja. Uvijek biram ovo prvo, pa izađem s teškim ožiljcima. Još nisam izgubila.

Vrlo često se dogodi da jednostavno krivo procijenimo osobu, pa nakon nekog vremena shvatimo da nam čini zlo. I iako vas cijeli svijet uvjerava kako je to što čini zapravo dobro, vi znate da vam škodi. Jednostavno to nije to. I to je u redu. To je život i međuljudski odnosi.

U lošim odnosima ne ostajem. Vrlo brzo dajem maglu i odlazim bez povratka.

Kad pak govorimo o oprostu, uvijek mi nekako padne na pamet Nelson Mandela koji je cijeli život zbog vlastitih uvjerenja proveo u kućnom pritvoru. Na kraju života je pobijedio, izašao na slobodu, ali ipak je život potrošio trpeći nepravdu. Taj velik čovjek je rekao: „As I walked out the door toward the gate that would lead to my freedom, I knew if I didn’t leave my bitterness and hatred behind, I’d still be in prison.“ U prijevodu: „Kad sam izašao kroz vrata zatvora koja su vodila u moju slobodu, znao sam – da svoju gorčinu nisam ostavio iza sebe, još uvijek bih živio u zatvoru.“

Kako to u mojem životu biva, ja svima oprostim. Neki oproste meni, a neki ne. Nebitno mi je. Temeljna razlika u tome kome ću oprostiti je njihova inteligencija i pokajanje. Praštam i najgore zločine protiv sebe, ali samo ako iza njih stoji iskreno: „oprosti, žao mi je.“

Zašto praštam?

Smatram da samo velik čovjek ima snage oprostiti drugome. Opraštanje je moć, a ne slabost, kako neki misle.

Često me najbolji prijatelj zbunjeno gleda kad kažem da ću nekome nešto oprostiti. Sumnjičav po prirodi, kaže: „Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.“ Opet će napraviti isto, povrijediti te, uzrokovati ti zlo… ali ja svakome dajem drugu šansu. Tek ako netko ponovi neko zlo protiv mene drugi ili treći put, tad odem. Bez povratka najčešće. Ali odlazak ne znači da nisam oprostila. Baš suprotno.

Kad praštamo, time pokazujemo da zapravo volimo sami sebe.

Jer čovjek koji mrzi drugog, koji nije u stanju oprostiti, taj najviše mrzi sam sebe. Gorčina s kojom živi, iznova proživljavajući nepravdu koja mu je učinjena, ubija ga polako iznutra dok ne postane mrzovoljni zločesti starac, s truleži u srcu i gnojem na duši. Taj isti je uništio sam sebe, ali život je već prošao, prekasno je.

Ljudi su slaba bića, kvarni i skloni ugnjetavanju drugoga. Ponekad čine zlo iz sebičnosti, ali najčešće iz vlastite slabosti. Snažan, jak, samosvjestan čovjek ne radi zlo drugima. Ako ga i napravi, on to može shvatiti pa ispravi svoju pogrešku i tako očisti vlastitu karmu. Ne duguje više nikome ništa i njemu nitko nije dužan. To je ultimativna sloboda kojoj treba težiti.

Ali da bi čovjek bio slobodan u potpunosti, on mora znati opraštati,

isto kao što mora znati ne činiti zlo drugima. Volim snažne ljude. One koji svoj život žive škodeći drugima prezirem i žalim. Prezirem jer se još nisu probudili i vjerojatno nikad neće. a žalim zato što žive jadan, mizeran život pun zla i gorčine.

Kad čovjek ide za dobrim, kad se ugleda u dobro a ne zlo, on je puno ljepši i zdraviji.

To je čovjek kojeg treba držati uza sebe, cijeniti, čuvati. On vas nikad neće osuditi, jer se može staviti u svačiju kožu. Ako i ne razumije, shvaća da su ljudi različiti i prihvaća vas takvog.  Takav ne lamaće jezikom bez veze i razloga, znajući što je najbolje za vas. On zna da vi to najbolje znate. One druge je dobro jedino razumjeti, a onda ih trajno ukloniti. Jer moj prijatelj je u pravu, napravit će grešku i prvi, i drugi, i treći put ako mu dozvolite. Znati praštati ne znači praštati unedogled kao budala.

Sloboda praštanja je upravo to. Sloboda. To znači da ste prestali biti rob negativnom iskustvu, znači da ste se oslobodili okova koji su vam nametnuti, i da ste u konačnici pobijedili. Taj koji vam je nanio zlo, on je vašim oprostom izgubio moć, on je taj koji je na koljenima.

Ima li smisla uopće to što vam govorim?

Moj tata zna reći: „ Veliki su oni koji praštaju.“ I to je istina. Malen čovjek teško može oprostiti nepravdu. Malen čovjek se ne trudi razumjeti zašto je do te nepravde došlo, i zašto je na nju tako reagirao. Malen čovjek ne zna da je velikom čovjeku lako uzdići se, otići, promijeniti, i da sva njegova zla ustvari neće donijeti ništa njemu samome, jer je već ionako izgubio.

Zašto velik čovjek prašta? Jer ga je nemoguće poraziti. Bacite na njega cigle, on će od njih napraviti kuću. Bacite ga u vodu, on će se nagutati vode ali zaplivati uz struju. Odsijecite mu ruku, on ima drugu kojom će naučiti raditi. Velik čovjek će vam to oprostiti samo zato što u konačnici, on je taj koji je pobijedio. Vi ste ga samo natjerali da još više ojača, i možda mu ostavili pokoji ožiljak koji će vrlo brzo zacijeliti.

I zato, ne dozvoljavajte da vas poraze oni koji vam rade zlo.

Koliko god bilo teško boriti se, borite se, pobijedite. A nakon toga oprostite, jer ste vi velik čovjek. Moj najveći neprijatelj sad zove mene u pomoć, ne lažem. I ja mu svaki put pomognem. Kad je prvi put zatražio pomoć, a ja sam znala da će do toga doći, svi su mi rekli da sam luda, da ga zgazim dok je na koljenima, da mu pokažem tko je gazda, da ga naučim lekciju. Zaspala sam razmišljajući kako je došlo uopće do toga da me nakon svega moli. I pomislila sam, sjećam se, ako uzvratim istom mjerom, kakav sam ja to čovjek, baš kao i on, malen slab i nejak. Zar ja da u svojim godinama i sa svojom pameću gazim drugoga dok je na koljenima, taman bio najljući neprijatelj?

O oprostu

I tada sam donijela odluku. Nije to ništa novo, to je čista fizika, ako imate negativnu energiju i negativnom odgovarate, samo pojačavate ukupan obim negativne energije. Ako naprotiv na negativnu energiju odgovarate ogromnom količinom pozitivne, kad-tad ćete je uništiti ili berem smanjiti do te mjere da skoro pa neće biti vidljiva.

U tom trenutku, koji je za moj život bio jedan od najpresudnijih, odlučila sam stati na kraj i jednostavno odgovoriti na zamolbu za pomoć. Pomogla sam. Kao da se ništa nije dogodilo. Pomogla sam i na drugi zahtjev, i na treći, i na sve iza toga. Moj prijatelj kaže: „ne bojiš li se da će ti opet zabiti nož u leđa?“ Odgovorila sam da su moja leđa sada toliko čvrsta da mi nijedan nož ne može oštetiti kožu na njima. Nijedan udarac više ne može doprijeti do mene.

To je ta moć o kojoj vam govorim.

Ponekad u životu mali ljudi vas ne mogu razumjeti. Nije svatko hrabar, dosjetljiv, prilagodljiv… velika većina ljudi živi život kako zna i umije u svojim vlastitim dosezima, bez volje i mogućnosti za promjenom koju toliko žele. Ako ste drukčiji od njih, ne samo da vas neće razumjeti, nego će vas velika većina napadati, škoditi vam, pričati o vama ružno i pokušati vam raditi zlo. Ljudi vole one koji su isti poput njih, oni se uglavnom boje onih koji su drukčiji. Pa ipak, čudno je kako u konačnici na kraju završe pred vašim vratima i samo je na vama kako ćete reagirati. Hoćete li ih zgaziti kao što su oni gazili vas, ili ćete naći snage za oprost, na vama je. Ali vi ste ionako već pobijedili, i vrijeme je da ta gorčina ostane iza vas. Velika većina će okrenuti leđa i likovati. Na svakom je da učini ono što smatra da je najbolje.

Čak i ako ste pretrpjeli poraz, oprostite im.

To je jednini način da se dignete ponovno na svoje noge. Prihvatite poraz kao nešto što se dogodi, i što prije naučite iz njega sve što je bitno za vas. A tad ustanite i krenite dalje iz početka, zahvalni i za to negativno iskustvo. Jer to je život.

A ja, eto ja sam jedna od onih budala s početka priče. Ja volim biti slobodna prije svega, a to uključuje i mržnju. Volim navečer zaspati čiste savjesti, uz dobru knjigu i čašu vina, sa smiješkom na usnama. Davno sam se prestala osvrtati na ružne priče i laži, davno sam okrenula leđa svima koji me ne vole. I dobro mi je. Njih su zamijenili neki drugi ljudi koji su mi puno bliskiji i s kojima imam nešto zajedničko. Koji mi ne čine zlo, ili ako i naprave nešto ružno, berem se ispričaju. Zašto opraštam? Zato što je jednako teško oprostiti kao što je reći nekome „oprosti“. Za oboje je potrebna konjska snaga i čvrsta kičma. I oboje donose moć i slobodu kojem svako normalno biće teži.

Zato budite čvrsti ljudi, izađite kao pobjednici.

To što praštate ne znači da ste budala, nego pametan čovjek koji ne želi biti rob nikome pa ni negativnim emocijama u sebi. Volite sebe toliko da si dozvolite jedan zdrav svijet u kojem ćete živjeti. A onda jednog dana kad starost pokuca na vrata, odlepršat ćete slobodni u neki novi svijet, bez kamena na leđima i dovoljno snažni da možete reći: preživio sam. I pobijedio sam.

Komentari

Neki baner