U Muzeju ratnog djetinjstva
Usputna misao

U Muzeju ratnog djetinjstva

Prije nekoliko tjedana prvi sam put posjetila Sarajevo. Čuvena Baščaršija, ćevapi, baklave i tufahije, možda su to simboli koji čovjeka odmah podsjete na Sarajevo. I Miljacka, naravno, pored koje dnevno prođe mnoštvo ljudi, što domaćih, što ovakvih poput mene, željnih novih uspomena.

Muzej ratnog djetinjstva

Još jedan dragulj po kojemu ću pamtiti odlazak u Sarajevo nalazi se u ulici Logavina 32 a nosi naziv Muzej ratnog djetinjstva. Otvoren je u siječnju 2017.godine na inicijativu Jasminka Halilovića a njegova kolekcija sadrži priče i predmete djece čije je djetinjstvo zahvaćeno ratom u Bosni i Hercegovini.

Njihova osobna iskustva su nešto na što nisam mogla ostati ravnodušna, ja koja sam rođena nekoliko godina nakon završetka rata. Na sam spomen rata uvijek se govori o brojkama, brojkama zapisanim kao dokaz i kao činjenica. A duboko ispod svega kriju se stvarne duše, stvarne emocije i stvarna bol.

U Muzeju ratnog djetinjstva

Ovdje, u muzejskoj postavi kriju se razne priče malih, nevinih dječjih očiju koja su svoje djetinjstvo proživjela iz ratne perspektive. Nisam ostala imuna na priče o tome kako je jedan kaputić postao simbolom bijega pred ratnim pustošenjem, niti kako je Dnevnik Adriana Molea bio bijeg od stvarnosti jednoj djevojčici. Čitajući i slušajući o tome, i gledajući muzejske eksponate, stalno mi je prolazilo kroz glavu uzimanje svega u mojoj okolini zdravo za gotovo.

Oni nisu, jer su jedino to i imali.

Malo čokoladno mlijeko i lutka. I evo ti tračak nade i sreće da ćeš se jednog dana probuditi a oko tebe se neće pucati.

Jedna od parola muzeja jest da je mir nešto za što smo svi odgovorni, nešto što se treba očuvati i više ne dopustiti da ijedno dijete legne u krevet sa strahom da se sutra možda neće probuditi.

Komentari

Neki baner