Jesmo li sve superwomen?
Razmišljanja

Jesmo li sve superwomen?

Svi smo bili tamo, o da… U onaj mračni čas kad smo na prekretnici, kad ni same ne znamo što bi sa sobom, kad očajnički tražimo da nam netko kaže da smo na pravom putu jer sumnjamo čak i da je crno-crno, a bijelo-bijelo. U tom času čini se da nitko nije uz nas i da nam nitko neće pomoći. U tom trenutku, pitam se, možemo li ipak same, i je li potpora okoline precijenjena? Ne skriva li se u svakoj od nas neka Superwomen koja izvuče zadnji atom snage da bi uspjela u nečemu?

Međutim, u zadnjih nekoliko godina plaši me pomalo trend snažnih žena. Čak i famozni Hollywood nam je počeo plasirati žene kao svemoguća bića koja mogu pobijediti čudovišta i zločince. Pogledajte samo Wonderwoman. Tko ne bi poželio biti poput nje, poluboginje isklesanog tijela i superiorne snage i duha. Plasiraju nam kojekakve Kim Kardashian, iza čije pojave itekako stoji još jedna Superwoman koja ju je i stvorila, a to je njena majka. Pobogu, čak je i njen otac operacijom promijenio spol jer je želio biti žensko. U zadnje vrijeme gledam akcijske filmove. Jeste li primijetili da sve više ženskih likova više nisu oni koje treba spašavati, nego se ravnopravno bore protiv zla.

Pa se pitam, jer nastojim razumjeti, živimo li mi konačno u eri žena?

Što se dogodilo s onim nježnim, slabijim spolom kojeg su spašavali vitezovi i prinčevi, ili neki macho heroji? Jesmo li generacija žena koje su konačno stvorile majke koje su se borile za svoje kćeri i odgajale ih da u svemu budu ravnopravne muškarcima? Jesmo li sve odgojene da budemo Superwomen? I što nam to zapravo nosi?

Mi žene smo zapravo banke koje samo daju i daju, poput bankomata. Dajemo ljubav, dajemo život, dajemo podršku, dajemo sve od sebe. Odgojene smo tako da samo dajemo, a da se zadovoljimo ako i mali djelić toga dobijemo zauzvrat. Naučile smo da vodimo život kao  nezamjenjive jedinke u svemu. Pa tako balansiramo između kuće, karijere, muža i djece i u svemu tome zapravo smo beskrajno same. I tako djelujemo već generacijama.

Lako mogu zamisliti jednu balkansku Superwoman koja ima muža i dvoje djece, plaća kredit za stan i radi 8 sati dnevno, nakon toga dođe kući odraditi još jednu smjenu peglanja i kuhanja za drugi dan, i sve to da bi netko rekao kako je ona prava žena, dostojna svoje vrste. Je li doista?

A onda gledam generaciju moje kćeri. Odgajamo još veće Superwomen.

Učimo ih da mogu biti što god požele, da mogu postići sve u životu. Pa se tako dogodi da djevojčice više ne plaću. Jer od plakanja se ništa neće promijeniti, i stvari se neće riješiti. Današnje djevojčice ne plaću. One uzmu stvari u svoje ruke i naviknute su na pobjedu. Naviknute su da su superiorne i da su u mnogočemu bolje od dječaka. Žive u svijetu u kojem se itekako moraju boriti. I to ih čini još jačima.

Često u životu započinjemo nove stvari ili se borimo s nevoljama. Volimo, pogotovo mi žene, da nas netko spasi. No jedna Superwoman ne treba nikog da je spasi. Ona će postići što je naumila bez podrške okoline, bez pomoći ikoga. Je li to mit ili je to zaista tako?

Moderna žena će se osloniti na drugu ženu najčešće. Evolucija nam je dala razvijenu socijalnu inteligenciju, a prošlost nas je poučila muškom načinu života i rada. Danas je sve u povezivanju, umrežavanju, networkingu. Ono što jedna žena ne može sama, može uz pomoć druge žene.

Nedavno sam gledala jednu domaću emisiju o ženama poduzetnicama. Vidjela sam priču o kuhanju paste za depilaciju u kućnom loncu od koje se stvorila tvornica za proizvodnju šećerne paste. Muškarci u mojoj kuću su komentirali da opet gledam ženske emisije. Ali ja sam zastala i pomislila: ovo je Superwoman u pravom obliku. Ovo je majka djece koja je poslije posla u banci umjesto večere skuhala pastu koju je razvila u odličnu poslovnu ideju.

Druga je na pitanje je li imala podršku za svoju ideju, rekla: Ja ne slušam nikoga tko me spušta dolje. Samo one koji me podržavaju.

I sad se pitam, ne čuči li u svima nama jedna prava Superwoman koja ne treba nikoga i koja će učiniti ono što je potrebno, pritom živeći poput bankomata, dajući sve što može? Koja je granica izdržljivosti jedne žene, to nitko ne zna.

Žena će napraviti sve, i ona će preživjeti sve.

Svijet u kojem živimo ne zahtijeva ništa manje. On je okrutan, muški i zahtjevan. Ako želi preživjeti i uspjeti, svaka žena iz sebe mora izvući ono najbolje i najgore. Okrenuti glavu na tuđa mišljenja, pognuti leđa i staviti kamen na njih. Kao Sizif padati i ponovno se dizati, ne očekujući pomoć od nikoga. Samo takva žena može stvoriti jedan bolji svijet, kakav su za nas željele stvoriti naše majke. Svijet za svoje kćeri i sinove. Svijet u kojem Superwoman neće biti čudo koje gledamo na televiziji, nego standard po kojemu ćemo u konačnici živjeti. Žena koja će voljeti samu sebe konačno, i biti svjesna da nije ništa manje, da može sama i da je svijet samo jedna velika pozornica koja samo čeka na njenu glavnu ulogu.

Sve smo mi Superwomen. Ono koje misle da nisu, samo čekajte. Život će vas poučiti kako da to postanete.

Komentari

Neki baner