Ho Ho bljak
Osvrt na društvo

Ho Ho bljak

Ne volim božićno doba. Eto. Rekla sam. Kad se prestanete pitati što nije u redu sa mnom, objasnit ću vam. Generalno nemam ništa protiv koncepta Božića, i lijepo je provesti vrijeme u krugu obitelji, biti zahvalan na svemu, mir, ljubav i slične stvari.

Ali…

Imam nešto protiv ovog Božića kakvog ga gledam u zadnje vrijeme. Ljudi skroz polude. Čiste se kuće kao da sutra dolazi kakva inspekcija za čistoću. Peče se kolača za minimalno pedeset odraslih osoba. Ručkove, večere i ostale gozbe da ni ne spominjem. Utrka za poklonima je u punom jeku. Trgovine su prepune. Dižu se krediti, troše zadnji novci. Kao da se natječemo tko će bolje, više i skuplje darivati u doba kada su navodno ljubav i mir najbolji dar. 

Po društvenim mrežama se naslikavaju adventski vijenci s upaljenim svijećama, pa se pregledavaju ostali profili i procjenjuje čiji je bolji, veći, kičastiji, tko je prvi zapalio tu svijeću i tako…

Počinju rasprave kada se kiti bor i do kada treba ostati okićen, stvaraju se frakcije, osuđuje, vrijeđa, jer kako se usude okititi ga ili raskititi na krivi dan? Nije da se radi o vremenu koje trebamo provesti u miru s obitelji. Nikako, bor je bitan. Ako njega raskitiš dan ranije, je*eš onda i obitelj i sve, nisi pravi kršćanin.

Odjednom se javljaju ljudi koje nismo čuli cijele godine, šalju nam želje, pozdrave, kojekakve anđele, svece i što sve ne.

Jer smo si najbolji frendovi sad kad je Božić.

Ostatak godine jedva da su i svjesni našeg postojanja. Svi se busaju u prsa kako su, ali najčešće kako će tek jednom u budućnosti, možda, ako ne zaborave, darivati siromašne i potrebite. Jer eto blagdani idu pa da to dijete u domu bar jedan dan ima nešto lijepo. Taj jedan dan u godini mu je sigurno presudan. Ostalih tristošezdesetnešto su nebitni. Na njih nitko ne misli. Jer to nije doba darivanja i mira i ljubavi i ostalog licemjerja. To je doba kada to dijete za ostatak svijeta ne postoji.

Odlazak na misu postaje takmičenje u tome tko će gdje i koliko puta biti viđen.

U kojoj odjeći, s kime i hoće li kleknuti kada za to dođe trenutak? Teatralno se vade novci i ubacuju u škrabicu, i to onako polako, da svi stignu vidjeti o kojem se iznosu radi. Nema veze što se sutra jedva ima za kruh.

Nema veze što će ta voljena obitelj, u kojoj za blagdane kao trebamo uživati, siječanj provesti u stezanju remena. Jer nema se. Božić je zahtjevan. A bitno je, opet i po tko zna koji put, što će ljudi o nama misliti.  

Dragi moji, iskreno me sad zaboli ona stvar što ćete o meni misliti. Božić je kod nas dan kao i svaki drugi. Nema posebnih ručkova, niti manijakalnog spremanja. Kolača ima tek dovoljno da ih se najedemo, ali nedovoljno da ih ostane duže od dan-dva. Kuća nam ne svijetli toliko da se vidi sa svemirske postaje. Bor se kiti jer je djeci zabavno. Pokloni nisu ekstravagantni, niti brojni, više simbolički i znak pažnje, a otvaraju se bez posebnih ceremonija. Ne posjećujemo ljude s kojima se ne družimo i tijekom godine. Ne izlazimo na skupe proslave. Božićnu misu preskočimo jer se ne želimo utopiti u masi blagdanskih vjernika. Radije to vrijeme provedemo u miru doma.

Ne znam, valjda smo mi neki čudaci koji su totalno promašili koncept Božića…

Komentari

Neki baner