Apsurdistan
Cafe

Apsurdistan

I dok Francuzi i Belgijanci izlaze na ulice i prosvjeduju protiv vlasti zbog poskupljenja goriva i rasta životnih troškova, bune se radi prosječne plaće koja iznosi mizernih – pazite sad – 1700 eura, kod nas se razglaba o tome zašto je tamo neka cura sjela na invalidsko mjesto u polupraznome tramvaju, o tome da li je u pravu Franjo učitelj koji je uzvratio učeniku koji ga je gađao kredom ili taj isti učenik kojeg je Franjo navodno gurnuo? Slavi se Konzum jer je svojim djelatnicima omogućio slobodan Božić i Štefanje (jer fakat je za hvaliti se na sva zvona da im radnici imaju slobodan Božić. Stvarno??? Božić?! Aplauz molim!), komentira se figura naše predsjednice i njezine pjevačke sposobnosti i naravno, glavna vijest mjeseca – advent u Zagrebu.

I dok se jedan dio naroda naslikava po adventu, ostatak, iz udobnosti svojih stolica, preko društvenih mreža komentira trenutne aktualnosti.  Mi se ne bunimo. Ne izlazimo na prosvjede. Zašto i bi, pa kod nas je sve super, zar ne?!

Minimalac nam je porastao na 3000 kuna (vauuu), cijene nam rastu brže od minimalca, zločinci hodaju slobodni i još jednom-advent je. Ideala! Nemamo se zbog čega buniti kad je kod nas sve savršeno.

Eto danas mi striček iz famoznog Konzuma priča kako sutra ima slobodan dan nakon što je odradio 12 dana u komadu.

Veli da će ga zbog umora vrlo vjerojatno prespavati. I totalno ga kužim. Ali hej, bar je slobodan na Božić (moram još jednom napomenuti taj Božić) i Štefanje. Taman odspava sutrašnji dan i onda odradi u komadu tamo negdje do iza 5 popodne na Badnjak, pa i taj Božić može komotno prespavati.

Do sad ste valjda shvatili moj sarkazam zbog cjelokupne situacije u našoj državi. I da se razumijemo, ne pratim politiku. I vijesti čitam što rjeđe jer mi se lagano smuči svaki put kad otvorim neki članak. Ali imam oči. Vidim što se događa oko mene.

Neki dan sam upalila tv nakon sto godina i naletjela sam na sjednicu sabora.

Nisam ugasila tv i bacila ga kroz prozor, kao prvo jer sam ga skupo platila, a kao drugo jer nisam mogla vjerovati apsurdu koji se odvija na ekranu – predsjedavajući za vrijeme sjednice razgovara na mobitel dok se ostali zastupnici oko njega nadvikuju, upadaju jedni drugima u riječ, optužuju se za ovo i ono dok u isto vrijeme svi skupa viču predsjedavajućem (!!!) da se ostavi mobitela… Totalni raspašoj. To su ljudi koji nam donose zakone. Ljudi koji vladaju našom državom. Za nepovjerovati.

A što mi kao narod radimo po tom pitanju? Ništa! Sprdamo se zbog povećanja minimalca, onog istog s kojim je nemoguće preživjeti mjesec, raspravljamo tko je gdje bio 91., i da oprostite na izrazu – seremo po društvenim mrežama. Jer jedino smo tamo hrabri. Jedino tamo imamo muda izreći svoje stavove i usput izvrijeđati sve one čiji se svjetonazor kosi s našim.

I dok narod tipka o mržnji prema izbjeglicama, u isto vrijeme zaboravljajući i da su mnogi naši ljudi nekoć bili izbjeglice, i o tome zašto gay parovima treba zabraniti posvajanje djece (jer bolje da ta ista djeca ostaju u domovima nego da ih bože me sačuvaj odgaja par iz istospolne zajednice), našu državu vode komedijaši koji se svi skupa sprdaju s nama ovcama koje sve vidimo ali ništa ne poduzimamo. Jer nemamo muda.

Navikli smo pognuti glavu i pomiriti se sa sudbinom.

Jer lakše je kukati negdje u pozadini, iza svoja četiri zida nego dići lijeno dupe i izaći na ulice kao ostatak Europe i na glas izreći što nam ne paše i što želimo. Jer vrlo vjerojatno ni sami kao narod ne znamo što želimo. Navikli smo biti potlačeni i te navike se niti ne pokušavamo riješiti.

Samo pogni glavu i šuti. Što te briga što se događa oko tebe, bitno da ti svi frendovi na Faceu znaju da ti piješ kuhano vino negdje vani okružen lampicama. Ako si popiješ dovoljno tog vina, zaboravit ćeš na činjenicu da živiš u Apsurdistanu. A danas sutra kad te tvoja djeca budu pitala u kakvoj ih državi to odgajaš, ti fino slegni ramenima i reci:

“Jbga, to je tako trebalo biti. Šuti sine i pogni glavu!”

Komentari

Neki baner