Je li ona "junky" i jesam li ja promjena koju želim vidjeti u svijetu?
Razmišljanja

Je li ona “junky” i jesam li ja promjena koju želim vidjeti u svijetu?

U ovom konzumerističkom svijetu gdje živim, u dalekoj Irskoj gdje se svima čini kako teče med i mlijeko, vrlo često zaboravljam otkud sam potekla. Ne zato što sam bahata, nego zato što život tjera svoje, i natjera te da zaboraviš sve što je ikada bio loše. Misliš – ok, to je iza mene, hajdemo razmišljati prema naprijed, a ne baviti se prošlošću.

Vrlo često iz razgovora s dragim prijateljima osjetim predrasudu i predodžbu kako je ovdje život lagan i nema nikakvih problema. Iskreno, ima ih kao i u Hrvatskoj, samo su oni drugačiji, ne toliko egzistencijalni, nema borbe za preživljavanje, nego se normalno živi. Ako si normalan, naravno.

Kad sam odselila, rekla sam sama sebi da nikad neću zaboraviti otkud sam.

A onda su prvo moja djeca zaboravila, pa onda i ja. Učim ih da budu zahvalni za ono što su stekli, da ne zaborave najmilije i one koji ih trebaju i još će ih trebati.

Jedan dan nakon posla svratila sam u ovdašnji Lidl, da kupim hranu za nekoliko dana, sokove za djecu i još nekoliko sitnica koje su mi trebale. Ispred Lidla, na kartonskoj kutiji na golom betonu, sjedi mlada djevojka, u poderanoj jaknici, s papirnatom čašom za kavu ispred sebe, i prosi. Znam da je junky, narkomanka. A možda i nije, tko zna, možda je samo beskućnica. Smješka se, nije depresivna. Nema u njoj tuge ni jada, jednostavno sjedi i prosi. Vidim, hladnoj joj je, drhti, vani nema ni pet stupnjeva. Isprati me sa smiješkom, ne tražeći ništa, samo sjedeći na toj hladnoći, sklupčanih koljena i ruku uvučenih pod pazuhe.

Odlazim u Lidl, kupujem hranu i voće, slatkiše i sokove za djecu. Neki čudan osjećaj drma mi kosti i razmišljam.

Mi ćemo danas jesti ukusno, djeca će prigovarati jer sam kupila pogrešne slatkiše, popit ćemo taj sok, razmazila sam i njih i sebe. A eto vani sjedi djevojka s tko zna kakvom životnom pričom, gladna i smrznuta. Vraćam se na početak Lidla i u košaricu stavljam još jedan kruh, salame, banane, sok, slatkiše, mlijeko… kupujem neko pileće gotovo meso i jedne uloške, papirnate maramice… možda joj zatrebaju.

Odlazim na blagajnu i plaćam. U jednu vrećicu trpam svoje, a u drugu njeno.

Tko zna je li još uopće vani ili je otišla. Izlazim, a ona još uvijek drhti na hladnom betonu. Dočeka me sa smiješkom, a ja joj stavljam kovanicu od dva eura u čašu. Kaže: Bog te blagoslovio. Pitam je kako se zove, otkud je, sve odgovara normalno i radosno… beskućnica je, kaže mi… izgubila je posao i ovo je samo privremeno da preživi. Gledam joj široke zjenice i znam da mi laže, da vjerojatno skuplja novac za drogu. Stavljam vrećicu ispred nje i ona počinje vaditi van slatkiše, voće, ne vjerujući. Vadi uloške i smije se… kaže, to joj treba. Pitam je, je li ti hladno? Kaže da se smrzla, ali je navikla. Gdje ti je kapa, upitam. Kaže da nema.

Skidam svoju kapu i dajem joj. Trebaš li i šal? Ali, sad ti nemaš kapu i šal, kaže mi… ja se smijem, rekoh imam kod kuće još. Navlači kapu, šal i rukavice i otvara čokoladu. Vidim sreću na njenom licu. Uto dolazi jedan čovjek i nudi joj broj telefona koji može nazvati da se skloni s ulice. A ona će njemu: pogledajte, to je žena koja mi je dala šal i rukavice i kapu… smije se. On se smije i svi se smijemo. Vidim da je on vjerojatno iz zajednice Sv. Simona koja se brine za beskućnike. I znam da će ona biti dobro. Ne zato što je narkomanka i jer će se nadrogirana smrznuti negdje, nego zato što uz sve svoje nevolje ne skida smiješak s lica.

Dolazim kući s punom vrećicom i pričam djeci što se dogodilo. Oni šute ali vidim da se slažu.

Kćer kaže: joj mama, imamo punu vreću kapa i šalova… ali vidim i njima knedlu u grlu. I djeca, ma koliko bila mala, razumiju nepravdu i siromaštvo. Taj dan nisu prigovarali zbog slatkiša ili soka. Taj dan svi smo bili nekako tužni, znajući da tamo negdje postoji djevojka kojoj je hladno i koja je gladna.

Poanta ove priče nije duh Božića. Poanta nije niti da promoviram sebe zbog poklonjene kape ili šala.

Poanta priče je da smo u poplavi silnih priča o pozitivnom razmišljanju, manifestiranju bogatstva i floskuli: dogodit će ti se ono o čemu razmišljaš, zaboravili da ponekad krivnja nije u nama. Zaboravili smo da postoje ljudske sudbine izvan domašaja pozitivnog manifestiranja. Postoje gladni, siromašni, bolesni, i ne bih se složila da su oni za to sami krivi. Čovjek se u životu doista nađe u situacijama kad je i najmanja pomoć velika pomoć. Čovjek se ponekad nađe u situaciji kad treba druge ljude. I onda, u velikoj većini slučajeva, mi osuđujemo, pametujemo što bi i kako trebao dalje, ali realna pomoć izostaje. Nitko još nije postao manje siromašan jer mu je netko rekao da si je sam kriv jer je digao kredit ili mu je propao posao. Kad si na dnu, najmanje što ti treba je tuđa pamet i neprestano kritiziranje. Ionako si dovoljno jadan.

Ako pomažete, radite to konstruktivno, bez osude, ili nemojte ništa poduzimati. Ne zakopavajte ljude još dublje svojim pametovanjem. Nikad se ne zna hoćete li se naći u situaciji da i vama zatreba pomoć. Ako pomažete, pomozite tiho, bez osude, bez priče. Dajte čovjeku ono što mu treba, a ne ono što vi mislite da je potrebno.

Sjećam se jedne godine kad je ravnateljica Nazorove rekla da su dobili brdo slatkiša za Božić, ali djeca nemaju ni kape ni rukavice.

Vrlo često razmišljam o tome zašto na svijetu postoje oni koji imaju i oni koji nemaju ništa.

Tko je kriv, još do danas nisam donijela zaključak. Možemo kriviti politiku, vlade, konzumerizam, kapitalizam, ali sirotinje u svakoj državi uvijek će biti. Jesu li sami krivi što im djeca nemaju krov nad glavom i čokoladu? Jesu li penzioneri krivi što nemaju za kruh i jesu li sami manifestirali to siromaštvo pa im se ono i dogodilo?

Ili su siromašna djeca duše koje su pri rođenju same izabrale biti siromašne u ovome životu, kako uči hinduizam?

Bilo kako bilo, na neka pitanja ne postoji cjeloviti odgovor. Na pitanje jada i bijede u ovome svijetu konstruktivan odgovor ne postoji. I nakon godina filozofskog istraživanja otkud zlo i koji mu je korijen, jedina suvisla stvar na koju sam naišla je sljedeća priča, s kojom ću i završiti:

Jednom je jedan mudrac počeo sumnjati u Božju dobrotu. Na to ga je navelo promatranje tolikih nevolja na svijetu. Jednom prilikom ugledao je djevojčicu kako u poderanoj haljinici drhti od zime na ulici. Kad je ugledao to siromašno stvorenje kako trpi, u svom srcu pomisli:

“O Bože, kako možeš tako nešto dopustiti? Zar ne možeš za tu sirotu djevojčicu baš ništa učiniti?”

Odmah je dobio odgovor na svoje pitanje:

“Mogu! Stvorio sam tebe!”

Da li je to možda lekcija za svakog od nas?

Bog računa na nas; da ćemo mi, koji smo primili više, pomoći onima koji su primili manje. I to je cijela priča. Kad bi svatko od nas dao barem malen djelić onoga što posjeduje, svijet bi bio ljepše mjesto za život.

Komentari

Neki baner

1 COMMENTS

Comments are closed.