Late night story: Igra
Late night story

Late night story: Igra

18+

“Hajde, ne moraš se toliko bojati, neću ti ništa”

Prenuo me njegov glas i shvatila sam da se nervozno igram s prstima. Nasmiješila sam mu se. Plave oči…

“Trema?” upitao je

“Malo.”

Malo?? Mozak mi se totalno blokirao od straha. Ali ne znam zbog čega. Htjela sam, došla sam, vjerovala sam mu. Nije on bio taj kojeg sam se bojala.

Prije puno, čak previše, vremena zaključala sam te osjećaje, sakrila ih preduboko u sebi, trudila se zaboraviti na njih i nikada ih više ne pustiti na površinu. A sad su bili tu. Opipljivi i očito na meni vrlo vidljivi. U glavi mi je bio kaos. Konflikt između želje da sve ono otprije zaboravim i krenem ispočetka i još uvijek prisutnih osjećaja prema nekom koga već dugo nema. Osjećaja ili sjećanja na osjećaje? Ne znam, nisam se nikada usudila provjeriti. Previše je boljelo.

“Hej” uhvatio me za ruku i nasmiješio se

Uzvratila sam osmijehom i klimnula glavom.

“Znaš da ne moramo ništa.”

“Ne, ne može to tako, namamiš me onakvim obećanjem i sad ne bi ništa.”

Iznenađeno je podigao obrvu a ja sam mu se – izbeljila. Kvragu sve, nema odustajanja sad.

“Znači želiš vidjeti kako izgleda moja omiljena igra?”

E to. Bilo je divno osjetiti izmjenu tona i vidjeti kako se stav mijenja. Napetost postaje opipljiva i zrak kao da počinje lagano pucketati.

Klimnula sam glavom, nije bilo potrebe za previše riječi.

“Skini se” samo je rekao.

Glas mu je bio potpuno miran.

Bilo mi je drago što nije ostao gledati me. Još sam bila prenesigurna. Čula sam zvukove iza sebe ali nisam se okretala. U ovakvim trenucima čak je i moja radoznalost nestajala. Mogla sam tako stajati satima. Uz sve što sam htjela zaboraviti potisnula sam i ovaj osjećaj mira. Zvukovi iza mene su utihnuli.

“Okreni se i klekni.”

Poslušala sam ga bez riječi, spuštene glave. Taj okret, spuštanje na koljena pred njega učinilo mi se toliko lako, graciozno, poput balerine koja se spušta u naklon trenutak prije oduševljenog pljeska. I da, bila sam spremna. Pustiti. Sve.

Prstima mi je podigao bradu i pogledi su nam se sreli. Nije morao pitati, niti sam ja morala odgovoriti. Pomilovao mi je obraz i provukao ruku kroz kosu. No u trenu je sva nježnost nestala, šakom je čvrsto stisnuo kosu i jednostavno me povukao za sobom. Zatvorila sam oči, ne znam zašto zapravo, i pustila da me vodi. Nije bilo bitno gdje. Pod je bio hladan a moje tijelo sve toplije. Nije se žurio stići gdje god se uputio, pa sam imala dojam da se krećemo kao u usporenom filmu, uz nečujnu glazbu koja je davala sklad i ritam našim koracima.

A onda je stao. Povukao me prema gore i ja sam ustala. Poput lutke me je pomicao i namještao kako je poželio. Nagnuo me preko stola i ispružio mi ruke.

“Ne miči se.”

Dlanovima i čelom prislonjenima na stol, utonula sam negdje duboko i tek sam periferno bila svjesna raširenih nogu i čvrstog užeta koje ih je držalo na mjestu. I njegovih prstiju koji su se lagano kretali posvuda. Disala sam toliko plitko da me počela hvatati lagana vrtoglavica.

Dodiri su prestali. Znala sam što slijedi, ali kad se prvi udarac žestoko spustio skoro sam odskočila.

No ruke su i dalje bile na istom mjestu, čelo i dalje priljubljeno uz drvo koje je lagano mirisalo na sredstvo za čišćenje. Pluća su se svakim udarcem sve više punila zrakom, a adrenalin je pojurio tijelom, miješajući osjetila, vrelinu udaraca, miris njega i tu energiju kojom je isijavao. Svaki udarac je bio sve bolniji, no istovremeno i sve ugodniji. Bila sam izgubljena, nesposobna misliti na išta osim na užitak koji mi se gomilao u tijelu i sažimao u jednoj točki.

Udarci su stali, štap je zvonko tresnuo na pod, a on se snažno zabio u mene. Taj uzdah je bio prvi zvuk koji sam ispustila. A zatim još jedan kad me naglo podigao k sebi i zabio zube u moje rame. Bol je prostrujala tijelom dovodeći me do samog ruba.

“Ne. Ne još.” glas mu je bio promukao, a ubrzani dah preko mog uha izazvao je trnce po cijelom tijelu.

Zagrizla sam usnu i zabila nokte u dlanove. Nalazila sam se na rubu provalije i najlakši povjetarac će me otpuhati u ponor. Još me je samo bol držala na mjestu, šake koje su čvrsto stiskale moje grudi, zubi zabijeni u rame i najugodnija bol od svih – njegovo žestoko pulsiranje u meni. Bila sam nenaviknuta na ovakvu žestinu i potpuno sam se izgubila, činilo mi se da mi on čak i otkucaje srca kontrolira. I da on sada tako odluči, moje srce bi stalo. Tek tako, zbog njegovog pukog hira. Zbog njega i za njega. Kao usred vrtloga, u oku tornada, sve oko mene se kovitlalo i nestajalo a u meni je nastao mir. Tišina. Bez ijedne misli, samo na sekundu i zatim – eksplozija. On, ja, prostor, sve se urušilo i razletjelo u beskrajnom užitku tog jednog trenutka, nakratko je sve prestalo postojati.

Kada se svijet vratio u normalu, otvorila sam oči.

Ležali smo na krevetu, čvrsto me držao u naručju dok mu se disanje polako smirivalo. Osjetila sam ga na sebi, oko sebe, u sebi. Njegov miris mi je punio nosnice, otkucaji srca i disanje odzvanjali u ušima. Sve to je tvorilo jedan maleni zaseban trenutak u vremenu i prostoru, samo naš i samo za nas. A kada sam ga pitala kako smo tamo dospjeli samo se nasmijao.

Elena D.

Photo za APortal by: Vicious Dark Mind

Komentari

Neki baner