Ostavi tragove a ne ožiljke
Poruke mudraca

Ostavi tragove a ne ožiljke

Go with a flow. Puno puta sam čula tu rečenicu. I nije mi isprve baš “kliknula“. Nije ni čudno, za nekoga tko je školski primjer control freaka i tko gubi tlo pod nogama, ako ne drži sve konce u svojim rukama. Ili barem misli da ih drži.

Svima se dogodi ponekad da sve želimo prilagoditi sebi, da nam se ne da mijenjati i raditi na sebi.

Svi ponekad poželimo pustiti svoje unutarnje demone da slobodno i neopterećeno prošeću uokolo. Često i na tuđu štetu. Zar to nije lakše od onoga da se sami prilagođavamo drugima, da smo savitljivi, fleksibilni i da tečemo s promjenama? Ali kad malo bolje razmislim, dobro je da nismo svi isti. Dobro je da nam se ne događaju iste stvari. To me jača i uči. Različitosti me navode na promišljanje i potiču u meni neke nove uvide.

Našla sam se jednom usred rasprave gdje su dvije osobe žustro raspravljale oko toga koja je u pravu.

Slušajući ih sa strane kao promatrač, uhvatila sam se da potpuno nesvjesno donosim svoje zaključke na temelju kojih formiram mišljenje o njima i o cjelokupnoj situaciji. To mi radimo cijelo vrijeme. Nesvjesno donosimo sudove na temelju osobnih kriterija i ideala. Da sam u spomenutoj situaciji morala presuditi, učinila bih to vrlo lako. Prednost bih dala onoj osobi koja je bliža mojoj definiciji pravednosti, onoj koja bi prošla kroz moje unutarnje filtere bez puno muke, onoj koja mi je slična, onoj s kojom sam se poistovjetila i u kojoj sam se prepoznala.

Takve vlastite procjene nerijetko smatramo istinitima, zaboravljajući da sve oko sebe promatramo isključivo kroz vlastitu prizmu. Znamo da na jednu te istu rečenicu jedni negoduju, dok drugi aplaudiraju. Znamo i da je jedna te ista osoba nekom najbolji prijatelj, a nekom drugom najveći neprijatelj. Očigledno je da svi reagiramo isključivo u skladu sa svojim uvjerenjima, iskustvima, kompleksima i strahovima.

Očigledno je da ima istine u onoj da je ljepota u očima promatrača, da nismo svi isti i da nam se ne moraju sviđati iste stvari. Svatko ima neku svoju priču. Svatko bira što želi raditi i  kako želi živjeti, pa imamo li onda pravo tražiti isti scenarij od svih? Što ako u suštini svi želimo isto, samo na drugačije načine?

Razmišljajući o etiketama koje nerijetko lijepimo drugima, nisam mogla ne zapitati se: A tko sam to ja?

I tko garantira da je baš moj sud ispravan, logičan i pošten, na kraju krajeva? Jesam li sigurna da je prizma kroz koju gledam dovoljno čista?

Naposljetku, ako smo svi na neki način u pravu i ako je stvar u promatraču, postoje li onda uopće neke objektivne vrijednosti? Možemo li i smijemo li onda sve relativizirati?

Istina ili laž? Zdravlje ili bolest? Edukacija ili glupost? Ljubav ili strah?

Koliko god pokušavali opravdavati neke postupke, pronaći izgovore za neke riječi i koliko god zabijali glavu u pijesak, ipak mislim da nema mjesta opsežnoj filozofiji oko toga što znači biti iskren ili ,fer jer su stvari u suštini jako jednostavne. To mi je postalo jasnije kada me je jedan učitelj jednom upitao naizgled banalno pitanje:

„Kada se želiš oprati, bi li se okupala u rijeci ili u blatu?“

Treba li nas netko poučiti tome? Znamo li sami odgovor na to pitanje? Mora li nam, zaista, netko reći što je u redu i što je vrijedno ili je dovoljno samo poslušati unutarnji impuls?

O, da. Postoji u nama ta jedna iskra koja se ne da prevariti, kojoj ne možeš zauvijek prodavati muda pod bubrege.

Znamo je ponekad ušutkati. Itekako znamo. Pravimo se kao da ne postoji, ne želimo slušati. Udobnije je zatvarati oči i uši i izbjeći suočavanje sa samim sobom. Osjećamo da nešto nije u redu, ali ignoriramo to. I utihne ta iskra ponekad, umori se. A onda se s vremena na vrijeme opet probudi i podsjeti nas na ono što ne želimo priznati sebi, kao da je obećala da nas nikada neće prestati dozivati.

Uvijek sam se pitala kako netko tko gazi preko leševa može noću zaspati?

Ali shvatih da su takvi zaista umorni i iscrpljeni od života. Jer zbog te male iskre koja uvijek tinja, ne možemo osjećati ugodu dok prevaljujemo laži preko usana. Ne možemo osjećati zadovoljstvo, dok sklapamo ruku prijateljstva s figom u džepu. Ne možemo biti sretni kada ostanemo sami sa sobom, dok drugome nanosimo bol. Ne možemo biti ponosni kada nam se susretne pogled s očima koje vidimo u ogledalu, dok u glavi već smišljamo novu obmanu.

Pokušavam zamisliti da nekome zabijam nož u leđa, a da pritom živim ispunjeno.

Zamišljam da sam uspjela u nečem, ostavivši za sobom suze i ožiljke. Ili da varam, a da osjećam radost. Ne ide. Vidim samo scene mučnine, nesanice i bolova. Ne treba mi nitko reći što je fer i pošteno. Osjeti to čovjek u utrobi.

I zato, ne možeš reći da nisi znao. IIi da nisi htio. Imaš slobodu izbora, ali znaj da ta sloboda nije sloboda sve dok moraš lagati sebi. Dok pokušavaš graditi sreću na tuđoj nesreći. Dok je jedini trag koji ostavljaš za sobom duboki ožiljak. Dok moraš utišavati onu iskru i koračati kroz život s koferom poricanja i nezadovoljstva, jer si iz nekog razloga izabrao biti ono što ustvari nisi. I živjeti onako kako u dubini sebe znaš da nije u redu. Dok jedno misliš, drugo govoriš, a treće radiš, korak ti može postati sve teži.

I možda misliš da nisi ničiji rob, ali zarobio si samoga sebe. Jer takva sloboda nije sloboda, barem ne na duge staze. I možda neću svaki put razumjeti izbore tvojih „vrijednosti“, ali neću moći poreći one prave. Ljubav, istinu i mir, nasuprot straha, laži i nemira. Ipak, imam jednu dobru vijest za tebe. Još danas, možeš izabrati drugačije.

Komentari

Neki baner