Jesmo li konzerve ili smo jednostavno seljačine?
Popularno Tridesete

Jesmo li konzerve ili smo jednostavno seljačine?

Čini mi se ponekad da smo postali preslobodni u izražavanju dok smo istovremeno u glavi čiste balkanske konzerve.

Kako to mislim, pitate se?

Pa evo, vrlo jednostavno. O svemu imamo mišljenje, svakog rastegnemo gdje stignemo, ne birajući riječi ni način, uopće se ni ne pitajući imamo li osnove za isto, punu sliku osobe ili događaja na koji smo se obrušili, i naravno ono najvažnije – pravo da u nekog upiremo prstom.

Ali svi to radimo. Više ili manje.

S druge strane, dok se držimo svog “prava na mišljenje” i svoje “umjetničke slobode”, posve smo smeli s uma da možda uopće nije problem u toj nekoj osobi, već u nama.

Možda smo jednostavno previše zaostali.

Sad ste zinuli – znam. I to je isto sasvim u redu. Međutim prozivanje svih i svakog, osobito na društvenim mrežama jednostavno je BIG NO-NO.

Bilo da je stvar u tome da vaši napisi više govore o vama no o osobi na koju ste se obrušili, bilo da ispadate djetinjasti i totalno bez kredibiliteta u očima većine, sasvim je svejedno.

Jer… vaše vam “pravo na mišljenje” u barem 80% ovakvih situacija doslovno zamućuje vid i ne da vam prostora da vidite realnu sliku stvari.

Gubite iz vida bitnu stavku – stvari s kojima se sprdate možda zapravo uopće nisu za sprdanje. Možda su velikoj grupi ljudi normalne i okej, a vi ste zapravo homofob, rasist, ženo ili muško mrzac i taj epitet će vas u vašim širim i užim krugovima pratiti godinama.

Ona se oblači ovako – to je vulgarno!

– no je li vulgarno ili je ona samo žena s dobrim tijelom a tebe pere ljubomora jer tako ne izgledaš? Ili znaš da je ne možeš po****ti?

Vidi njega i kozje bradice, sav isfuran i tetoviran – taj garant samo mlati i okolo siluje žene.

– od kad je nečiji stajling mjerilo nečijeg karaktera? Od kad su frajeri s tatoom veća opasnost od nekog “finog momka” koji je baš pravi mamin sin?

Od kad pitam vas?

Vidi je koliko kila ima. Šta ne ode na dijetu? Garant samo sjedi i prežderava se! A vid ove tamo susjede, sva se usukala, šta ne pojede nešto? Da nije bolesna?

Fino… da vam kažem, niti vas je briga niti vas se tiče. Jeste li toliko sobom nezadovoljni pa samo mjerkate druge i tražite im mane, da bi hranili vlastitu frustraciju? Ili ste smeli s uma da kao što vi ne volite komentare na račun svog izgleda, ne vole to ni drugi? Suvišno je spominjati da je komentiranje i debljine i mršavosti zbilja najjadniji nivo na koji se možete spustiti (osobito u statusima na Fejsu) i da jednako ružno zvuči komentar “a jes’ se udebljala” kao i onaj “što si žgoljava, daj pojedi nešto”.

Usmjereni smo sami na sebe i ne shvaćamo da nismo centar tuđeg svemira!

Ta nezdrava doza “ljubavi” prema sebi, koju ne mogu nazvati egoizmom, jer nadilazi taj pojam, ispoljava se na svakom koraku i u svakom segmentu društva. Djeca su nam bahata i nasilna, liječnici su nam neodgovorni, zbog “priziva savjesti” ljekarnici ugrožavaju tuđe zdravlje, ali kolektivnog priziva savjesti zbog džungle u kojoj živimo i gdje su kriminalci zapravo ugledni građani i slobodno šetaju ulicama – nemamo.

Ne suosjećamo s drugima, zapravo druge ne doživljavamo kao osobe, kao bića s pravima, kao nečiju djecu i supružnike i braću i prijatelje, već kao pojave koje ćemo etiketirati, ismijavati, oblajavati, sprdati i s njima brisati pod, jer eto nam se može i jer je u svrhu naše zabave!

Postali smo šaka jada koja se glasno busa u prsa samo oko nebitnih stvari. Poput npr nogometa ili toga koji političar više iskače iz paštete. Bitnim se stvarima ne želimo baviti!

Okinemo selfie – i sve nam je super! Jer važan je privid, nije važno kakav svijet gradimo, kako oblikujemo društvo i na kraju vlastiti život i živote svoje djece!

Jesmo li konzerve ili smo jednostavno seljačine?

Poanta je priče da živimo svi mi u svojim kutijama.

U njima nam je koliko toliko dobro i čvrsto ih se držimo. Sve što je van njih, sve što odskače, sve što egzistira u nekom svom svemiru, automatski je čudno, neprihvatljivo, loše, diskutabilno i servirano nam na srebrnom pladnju i spremno za “udri”.

Facebook nam je u tome debelo olakšao posao, pa nas opcija “Objavi” mami kao što muhe mami govno.

We are all just one Fb status away from hell. – trebao bi nam svima biti novi moto.

U njega stane sva naša zadrtost, ogorčenost, frustracija i potreba za komentiranjem – svega i svih. Stanu zablude, nečovječnost, bahatost i bezobrazluk. Stane i nerazumijevanje i nemogućnost da shvatimo da iz tuđe perspektive cijeli svemir možda izgleda drugačije. Kao što ti na podu ispred sebe vidiš devetku, a ja ti stojim nasuprot i vidim šesticu.

I ti si u pravu i ja sam, samo je razlika između nas ta, što ja tebi priznajem pravo na stav i mogućnost da je mojih 6 zapravo tvojih 9, dok ti meni ne.

I još povrh toga upališ Fejs i napišeš mi da sam debil.

Ili si ti? – samo ja sam čovjek pa ti to neću napisati. 😉

Komentari

Neki baner