Šutnja je zlato - ali ne uvijek
Cafe

Šutnja je zlato – ali ne uvijek

Znaš li kad je šutnja zlato?

Šutnja je zlato u onim trenutcima dok možeš sjediti s dragom ti osobom u tišini, a da nije neugodna. Nije li to jedan od najljepših osjećaja ikad? Taj osjećaj sigurnosti i opuštenosti, ne možeš to s bilo kim, tako i znaš da je to ono „pravo“.

Šutnja je zlato dok promatraš zalazak sunca ili uživaš u čarima prirode. Dok je ljepota tolika da bi svaka riječ bila samo suvišna. Šutnja je zlato dok trebaš vremena za sebe, da napuniš baterije. Šutnja je zlato dok piješ jutarnju kavu. Šutnja je zlato dok gledaš najdraži film.

Šutnja je zlato dok te netko želi isprovocirati, uglavnom zbog vlastitih frustracija, a ti uspiješ ostati hladna jer znaš da će ga to boljeti više, a tebi će ostati tvoj mir. Šutnja je zlato dok si u PMS-u ili dok si zbog xy razloga ljuta na cijeli svijet, ali uspiješ pregristi jezik i ne posvađati se sa svima oko sebe jer znaš da će sutra biti već neka druga priča i da će ti biti žao.

Šutnja je zlato, ali ne uvijek.

Znam da nas cijelog života uče kako moramo biti poslušni, pognuti glavu, raditi i držati jezik za zubima, ali… Moramo li zaista? Moramo li zaista šutjeti kad vidimo da se događa nepravda, kad nam nešto smeta ili kad vidimo da nas netko iskorištava? U takvim situacijama, svojom šutnjom govorimo da nam je svejedno i da se jednostavno slažemo s tim.

Pogledaj Francuze, njima nije svejedno, oni izlaze na prosvjede svako malo. Oni se ne boje boriti se za svoja prava i biti glasni kad je to potrebno. Mi ne možemo čak ni na izbore izaći. Mi smo složni samo kad naši sportaši pobjeđuju i kad je vrijeme za slavlje, a ulice su prazne kad je vrijeme za promjene. Eventualno gunđamo sebi u bradu kako život nije fer, a jedino mrdanje prstom je ono dok se na Facebook statusu žalimo za sve živo i neživo.

Šutnja je zlato - ali ne uvijek

Ali tako funkcioniramo i općenito u životu, ne samo kad su u pitanju prosvjedi. Više se ni prijateljima ne usudimo reći dok nam nešto smeta pa onda rađe s*remo okolo, a njima se smješkamo u lice jer je tako lakše; di ćemo onda na prosvjede izlaziti. Bojimo se da ćemo ih izgubiti ako se suočimo s njima i kažemo im u lice što mislimo, a ne shvaćamo da tako možemo izgraditi samo lažne i površne odnose jer ako ti je netko zaista prijatelj, poštivat’ će tvoje mišljenje. Neće odlepršat’ nakon jedne situacije koja mu nije bila po volji. Ako i odleprša, to znači da ti ni ne treba u životu. Isto vrijedi i za ljubavne veze. Vidite, možda bi i vlada odlepršala da se dovoljno zainatimo i kažemo što mislimo pošto smatram da to spada pod ove lažne i površne odnose, ali izgleda da nećemo nikada saznati.

Što se tiče posla, redovito dozvoljavamo da nas j*bu u zdrav mozak jer znate, danas je teško pronaći posao. Istina, ali je još teže pronaći mir i sreću. Novi posao će se uvijek pronaći, a vrijeme i izgubljeni živci se neće vratiti nikad.  N-I-K-A-D.  Je li ovo dovoljno naglašeno?

Kad nam je postalo toliko svejedno?

Kad smo postali toliko pasivni i zašto se ponašamo kao da će problemi nestati ako ih ne spominjemo? Jer stara poslovica kaže da je šutnja zlato? Mislim da smo do sad već morali naučiti da sve u životu ima svoje pozitivne i negativne strane. Tako je i šutnja medalja s dvije strane ili mač s dvije oštrice, a ponekad je glasnija od bilo koje riječi.

Dok joj se u nekim trenutcima moramo prepustiti, u onim drugim je moramo ostaviti sa strane i jednostavno reći što nam je na umu; bez žaljenja, bez promišljanja i dovoljno glasno, da nas cijeli svijet čuje. Jer radi se o nama. Radi se o življenju, a ne o preživljavanju.

Komentari

Neki baner