J**em ti život (ali sa šljokicama): Blagdanska II.
J**em ti život! (ali sa šljokicama)

J**em ti život (ali sa šljokicama): Blagdanska II.

„Bok, seka.“ Samo sam to uspjela izgovoriti prije nego je napirlitana kokoš uletjela u kuću kao da je ovdje svakog dana. Draga moja bilježnice, ako je ikad postojao sudnji dan, on je upravo u tom trenu počeo.

Katica je starija od mene godinu dana i prokleto čista suprotnost.

Udala se s dvadeset i pet godina i otišla živjeti u Njemačku. Bilježnice moja draga, znaš one stereotipe o gastarbajterima…e, to je Katica.

Pojavi se doma jednom u deset godina, nenajavljena i za sobom dovede cijelu vojsku klinaca i oblak parfema. Da skratim, radije bi se udala za svoju svekrvu nego trpjela Katicu preko blagdana.

Uglavnom, ulijeće Katica kroz vrata, a za njom čopor od njenih šest klinaca. Blaža je skoro šlagiralo i heroj je iste sekunde „morao na posao“… tri sata ranije. Nisam još stigla ni pitati kad su stigli kad se klinac popeo na stol u dnevnom, drugi već gura glavu u vešmašinu, treći je u frižideru, četvrti vuče golo dupe po tepihu, peti i šesti se mlate i ruše bor. Katica pak s druge strane svoje debelo dupe odvlači u kuhinju i raskapa po policama i slaže čaše i tanjure po svom guštu.

Doslovce nisam stigla zatvoriti vrata prije no što su razvalili kuću.

Uzdahnem, smirim se koliko mogu i nudim joj kavu. Ne. Moja kava ne valja. Jedino je dobra ona koju je dovukla sa sobom jer je iz Dojčlanda. Slušam ju kako priča na polu-hrvatskom, polu-nečem što je nalik na njemački i promatram naušnice koje joj zvekeću oko glave. Jebo’ te, svaka ima valjda po kilu zlata i divim se kako joj nije otkinula uho. Ona pak likuje i misli da želim takve. Jebem ti naušnice od po kilu.

Odlazi u spavaću sobu jer želi vidjeti malu. Umirem. Turi joj pod glavicu novčanicu od sto eura. Ja pizdim jer nemam pojma koliko mikroba na toj vražjoj novčanici ima. Pucam šav po šav. Obavještava me da su iznajmili hotel i ponaša se ko’ ranjena srna. A, ne, ne. Nećeš. Mislila se sa svojim čoporom doseliti k nama preko praznika, ali sam tu hidru sasjekla u korijenu glave.

Pitam ju gdje joj je muž, ona brizne u plač.

Katica rida na trosjedu, srče svoju Dojčland kavu, klinci ruše sve pred sobom, kad ono… opet netko zvoni na vratima. Pomolila sam se svim bogovima. Onoga u kojeg vjerujem i one u koje ne vjerujem. I da, ja nadobudna budala sam se ponadala da je došao Blaž na bijelom konju. Aha. Otvaram vrata kad ono, evo ti moje svekrvopije i svekra. Na tren sam i bila sretna što su došli, ali me brzo pustilo.

Svekrvopija odmah odlazi u kuhinju i počne sortirati tanjure i čaše onako kako ih je ona složila prije no što je ušetala uragan Katica. Svekar se hvata rakije koju koristim za dezinfekciju prozora, klinci vrište, Katica tuli, mačka se zavukla navrh ormara, svekrvopija preslaguje sve u kuhinji.

Do tada nisam imala pojma što znači riječ kaos. E pa saznala sam.

Na kraju sam poskrivećke uzela malu, maloga i tebe, bilježnice moja jedina. Mislim da nisu uopće skužili kad smo izašli iz kuće. Sad sjedim na parkiralištu shopping centra i pišem ovaj kaos. Blaž mi je samo poslao poruku da će danas kasniti s posla, a ja sam mu odgovorila da je najbolje da odselimo preko blagdana. Možda i hoćemo.

Komentari

Neki baner