Izgubljena generacija i ukradena djetinjstva
Osvrt na društvo

Izgubljena generacija i ukradena djetinjstva

Nekoć, djetinjstva su imala mirise kiše i okus slobode

Sjećam se vrlo živopisno svog djetinjstva. Majka je stalno vikala na mene, jer nikada nisam bila doma. Svaki dan nam je predstavljao novu avanturu, koljena su vrlo često bila izgrebana do krvi, a ruke prašnjave od svih cesta po kojima smo se valjali.

Nerijetko, dolazila bih doma s osmijehom na licu, ozljedama na tijelu i poderanim starim trapericama, znate, onim izblijedjelim, koje su danas predmet poruge. Noge su pretežno bile bose, kako bih osjetila travu pod stopalima, koja je naslućivala prvi okus slobode.

Svi smo nekako bili povezani, nasmiješeni, bez obzira na nevolje. Nismo marili tko je što obukao, tko koliko ima, sve dok se ono što smo imali dijelilo sa susjedima. Trčali smo kroz djetinjstvo neopterećeni i nesvjesni društvenih normi.

Bilo mi je normalno igrati nogomet, penjati se na stabla, padati s njih kao kruška, dolaziti doma s kojim čavlom u nogama nakon neuspješnih građenja kućica u kukuruzima.  Nitko mi tad nije govorio, to djevojčice ne rade, to su ”sportovi” ili igre za dečke. Svi smo bili podjednako znatiželjni i blesavi. I bilo je lijepo, zaista.

Sjećam se veselja koje bi nastalo tijekom kiše. Izašli bi bosi na ulice, bez obzira na histeriju zabrinutih roditelja, skakali bi po lokvama i kanalima dok ne bi postali suviše natopljeni kišom i obojeni blatom.

Čekali smo i živjeli za moment da na nebu ugledamo dugu, voljeli smo miris kiše stopljene s našom kožom i prašinom starih cesta. Smijali smo se od srca, znali smo dijeliti i znali smo igrati se zajedno.

Gdje se izgubila jednostavnost i radost?

Zašto sada ne znamo? Koliko je dug taj vremenski rascjep između jučer i danas da je u njemu zapela sva jednostavnost i sreća koje je prije bilo napretek, a sad ju rijetko kad viđamo na licima drugih ljudi? Gdje se desio taj okidač, taj trenutak nepovrata, gdje je sve nestalo i transformiralo se u nešto sasvim ozbiljnije, naizgled pametnije i bolje?

Kad su nam počeli govoriti da je djevojčicama zabranjeno igrati iste igre kao i dečkima? Kad su nas počeli šamarati jer bismo izuli noge da osjetimo ushit života na tek pokošenoj travi? Zašto je loše ako padnemo, ogrebemo se, krvarimo?

Pravila su da se krše

Toliko nametnutih pravila, toliko iskrivljenih i zajedljivih pogleda. Toliko pametovanja o odgoju, rastu, obiteljima, životu. Da, bilo je i prije onih koji bi upirali prstom i komentirali kako se neke stvari moraju raditi drukčije. Bilo ih je, ali nekako ljudi nisu obraćali pozornost toliko tko što radi i govori. Život je imao jednostavnije i pastelne boje, bio je okupan suncem, vjetrom, kišom i ljetnim nebom.

Sad, postao je svojevrstan eksperiment gdje ti svaka šuša uzima za pravo da govori kako smiješ živjeti. Pokušavaju ti zabraniti da jedeš ono što voliš, da oblačiš one stare traperice koje su odavno ispale iz mode, da hodaš bosih nogu jer ne priliči odraslim osobama izuti se u parku i ležati na travi.

Gledaju te kao luđaka ako se smiješ glasno bez razloga, kao još većeg luđaka ako stojiš na kiši bez kišobrana i upijaš svaku kapljicu žedan života. Ne daj Bože početi plesati usred grada, jer odmah će ti nabaciti luđačku košulju i natrpati te tabletama koje život znače.

Ukoliko se usudiš biti drukčiji, odmah si otpisan. Sad je moderno biti drukčiji, na isti način na koji su svi ostali drukčiji.Gdje su sve one osebujne, autentične jedinke? Oni koji furaju samo svoj film, ne štete pritom drugima, ne busaju se u prsa jer odskaču od mase, ali itekako ostavljaju svoj trag na živote drugih?

Gdje je nestao rock, gdje je nestao dobar stari blues?

Zašto današnja mladež sluša samo glazbu koja nema veze s kreativnosti, umjetnosti? Zašto slušaju nešto što ih zatupljuje i ne pokreće ih na pozitivne promjene? Zašto čudno mjerkamo one koji odluče sve boje nabacati na sebe, kao i sve vrste tkanina?

Nisu li veći luđaci svi oni s istim cipelama, istim kaputima, istim izrazima lica i istim bojama na kosi? Oni koji prodaju to da su originalni tako što kopiraju Maju, Ivu, Nikolinu, Kylie ili Kim?

Nije meni radi mene. Meni je žao sve one djece koja je nakon nas uletjela u ovo što se danas životom zove. Oni koji nisu imali priliku iskusiti slobodu, mir, jedinstvo, sreću i jednostavnost u djetinjstvu.

Ne kažem pritom da nismo i mi imali loših momenata, vršnjačkog nasilja u školi i sl. Jesmo, itekako jesmo. Ali, sve ostalo van toga je donosilo osmijehe na lica. Donosilo je rasterećenje od svega što nas tišti.  Kad bi došli u svoju sobu, bili smo lišeni osude i briga. Preobukli bismo se, uzeli stare starke, izašli van na igranje. Gdje smo opet svi bili jednaki.

Prodaju vam lažnu sreću pod krinkom skupih odijela, automobila i sređenih kuća

Ovi danas, ostali su lišeni tog okusa. Na njih je od starta stavljeno deset puta više tereta nego na nas prije. I deset puta više ih se secira i raščlanjuje njihovo ponašanje na komadiće, ne bi li se na vrijeme prepoznali kojekakvi psihološki poremećaji i druge gluposti.

Nije im dozvoljeno biti djeca, u svijetu tužnih odraslih jedinki. Koji ih istovremeno uvjeravaju da će ako idu njihovim putem, biti uspješni i sretni.

Uspješni i sretni, my ass.

Uspješni jer svaki dan oblače slična odijela različitih nijansi i krojeva, sjedaju u auto u isto vrijeme svako jutro da bi radili ono što mrze, samo kako bi platili preskupe stanove u kojima ni ne provode vrijeme. Ali ti interijeri moraju biti dostojno sređeni, kao i njihov ormar što treba biti veći nego li njihovo srce i zagrljaji.

Jer, kad već nemaju vremena brinuti o sebi, bližnjima i djeci, onda moraju kupiti što više stvari kako bi se osjećali živima. I onda dođu tako doma, ne primjećujući sve stvari za koje su mukotrpno radili, jer im ne predstavljaju ništa, ama baš ništa. Nema tu ni sreće, ni ekstra tuge, samo flegmatičnost i puštanje života da ide sam od sebe.

To želite svojoj djeci, njima ste ukrali slobodu izražavanja i jednostavnost, kako bi imali ovo danas? Jeste li sretni u ovom sistemu, kapitalizmu i užurbanoj džungli gdje se gazi preko onih koji se putem spotaknu?

Vratimo život na stare, prašnjave ceste, travnjake i u srca dragih nam ljudi

Mora da pripadam izgubljenoj generaciji. I vjerujem da nas ima još mnogo, koji i dalje žive nostalgično, sa suzom u očima promatrajući današnju mladež koja svjesno radi glupih stvari i trendova propušta radost i život.

Ja ću i dalje ostati kakva jesam, bez obzira na to što se svijet izmijenio drastično. Meni neće ukrasti radost, i dalje ću cijeniti mirise grada nakon kiše, i dalje ću plesati kao luđak kroz svoj život, željna okusiti svaki trenutak sve više.

Generacijo moja, izgubljeni smo onoliko koliko si dopustimo biti. Ne dopustimo da nas izbrišu sa scene života.

Neka nam ne uzmu jednostavnost i radost. Idemo promijeniti nešto, otvoriti oči ovim novima, koji su nastupili nakon nas, kako bi na sličan način cijenili ono što smo mi imali i što i dalje njegujemo.

Zaustavimo zajedno krađu djetinjstva i krađu radosti tako što ćemo biti oni koji će  ih pustiti da izraze ono što žele biti, da ponekad budu i blesavi i tužni, koliko i sretni. Tako što ćemo ih potaknuti da misle svojim glavama, da se vode unutrašnjim osjećajem i ne slušaju one koji govore kako što treba.

Potaknimo ih da pronađu svoj glas usred toliko jednolične buke. Da budu originali, ne tek blijede kopije. Da rade stvari koje su za njih ispravne, i da to rade radi sebe, ne radi drugih.

Komentari

Neki baner