Iz njegovog kuta

Sarajevska hronika: Maslačak

Vesna ima četrdeset tri godine i živi sama u stanu na Čengić Vili. Ne drži kućne ljubimce, jer je alergična na manje-više sve što ima krzno i perje, a nema cimere jer su joj red i čistoća u stanu opsesija koju običan čovjek ne može pratiti. Sa svojih četrdeset tri, Vesna i dalje izgleda sjajno. Visoka, vitka, guste smeđe kose do pola leđa, očuvanog osmijeha i sa pokojom sitnom borom na licu.

Muškarci koji je sreću na ulicama grada redovno se pitaju ko je sretnik kojem se ona vraća u stan, pa balave za njom nadvikujući jedan drugog u takmičenju šta bi joj radili kada bi za to dobili priliku. Ako se pak Vesna kojim slučajem okrene ili preko njihovih tijela pređe strogim pogledom, obavezno se utišaju i ukopaju u mjestu, ne usudivši se nikada joj reći ni jednu jedinu riječ.

Svi osim Keme, to jest.

Kemo je poseban komad budale i sve što taj čovjek radi na ovom svijetu je zajebancija.

Od naših prvih dana osnovne škole, kada bi na časove donosio onaj plastični pištolj što ispaljuje okrugle žute kuglice, pa skriven ispod stepeništa gađao nastavnicama uredne frizure, preko kruženja po mahali na biciklu sa kojeg bi u prolazu obavezno hvatao djevojčice za stražnjice – pa sve do danas, kada mu ne predstavlja nikakav problem na sred Ferhadije stati pred Vesnu obučen u sako i bijelu košulju, pružiti joj buket maslačaka nabranih u parku iza Druge gimnazije, i reći – „ja bih da vas izvedem na sok“. Kemo je ostao isti.

Obzirom da je Vesna za glavu viša od njega, a i sa kilogramima su tu negdje, prizor na njen strogi lik dok ga zaobilazi i tako u prolazu zakači ramenom pa ga pomjeri iz ravnoteže toliko da Kemo za malo padne, izvor je smijeha za čitavu Ferhadiju. Kemi međutim ništa od toga ne smeta niti ga vrijeđa – samo se iskezi i kaže – drugi put.

Njegov je život posebna priča o kojoj se u gradu malo zna. Kemo je naime siroče i odrastao je u domu za maloljetne delikvente i nezbrinutu djecu na Pofalićima. Dovoljno je da se krene od toga i da se čitava njegova priča dalje može pretpostaviti. Kroz more problema, od nasilja, preko droge i alkohola, do par godina robije u popravnom zavodu u Zenici. Kemo je prošao sve.

U zatvor je otišao sa osamdeset sedam kila, možda čak i koju više, a izašao sa, brat bratu, šezdeset pet. Da li se radilo o nekim teškim drogama, nasilju ili sasvim trećem parametru, niko nije znao a Kemo nije želio da priča o tome. Samo bi rekao „ma zatvor, šta ćeš“, i promijenio temu na prvu nasumičnu zajebanciju koja mu padne na pamet, iskezivši u mene onaj vedri osmijeh i širom otvorene oči. Tri godine nakon Keminog izlaska iz zatvora, relativno je sredio život.

Nije više visio po kafanama, niti se vratio prodavanju trave u haustorima po Grbavici, prestao je da se tuče na Željinim utakmicama i zaposlio se u kopirnici, u istoj onoj mahali kuda je nekad ganjao curice na biciklima. Sva je stara prijateljstva zaturio, preselio iz roditeljske kuće u stan u Velešićima i tu i tamo me zvao da igramo PESa i gledamo kad Mančester igra u Ligi prvaka.

Za stolom nikad nije bilo alkohola, cigarete je uzimao i ostavljao ovisno o fazama na poslu, a jedino što se nikad za sve te godine nije promijenilo, onaj je njegov mahniti osmijeh uz sve jednu izgovorenu budalaštinu.

Dan po dan, sedmicu po sedmicu, Kemino se kruženje oko Vesne ustalilo i već postalo sumljivo. Prođe mjesec, prođoše i dva, kad mene Kemo pozva kući da gledamo mančesterski derbi. Dođem, doduše mrsko i zlovoljno jer mi u zadnje vrijeme ništa na ovom svijetu ne godi, niti pričinjava zadovoljstvo, ali nekako se nakanim, ponesem domaćinskog čipsa, senzacije i ostalih gluposti koje Kemo obožava, a sebi par sarajevskih i kutiju Lakija. Negdje u pola utakmice i rondanja o tom’ kako Murinja treba protjerat’ u treću kantonalnu ligu da tamo „dofaća lopte“, Kemo srknu kole i kaže mi: „meščini da volim Vesnu“. „Šta bolan voliš, ne seri“, vratim mu ja uz osmijeh i čekam repliku u njegovom stilu, ali Kemo hladan k’o špricer. Zuri u onu utakmicu, srče sok, glasno žvaće čips i ništa više ne govori.

Krenem ja neku zajebanciju na to kako će ga starka satrat’ i kako neće živ dočekat’ prvo jutro s njom, a Kemo me prijekorno pogleda, ko biva, nemoj mi vrijeđat’ trebu, i ja ostanem zbunjen, pa nastavim tiho gledat’ utakmicu.

Sedmicu-dvije nakon te večeri, prestao se javljati. Nisam ga vidio dobrih dva mjeseca, pa skoknem do kopirnice jedan dan, da provjerim što ga nema i da mi nije šta zamjerio. U kopirnici neki golobradi mladić, guli studentski posao i hefta skripte za nagužvalu raju s Farmacije. Pitam ga za Kemu, kaže da je taj ne dolazi na posao ima mjesec dana i da je on tu kao zamjena za Kemu. Što, kako – ne zna.

Vratim se iz kopirnice, uhvatim za telefon al’ svaki me poziv prebaci na govornu poštu. Vratim telefon u džep, pa na autobus do Kemine ulice. Stanem na vrata, zvonim, ništa. Lupim još par puta kad iz stana izađe djevojčica za koju ni danas ne smijem garantovati da li je punoljetna, izađe pospana, raščupane kose i jedva do pola otvorenih očiju.

Pitam ja za Kemu, ali kaže da je tek uselila i da nikad nije čula za njega.

Padne mi kamen sa srca, jer sam već mislio da se Kemo uvalio u belaj sa klinkama ali ostanem zabrinut jer – nema mi jarana.

Raspitivao sam se kasnije kod par zajedničkih poznanika, ali niko nije znao ništa o njemu. Prošao još koji mjesec, od Keme ni traga ni glasa, ali ni Vesne više nema u staroj mahali. Haman niko nije znao gdje i šta tačno Vesna radi, ali ono što jesmo znali je to da je do tada svako jutro u sedam i trideset išla pješke od Pofalića do Socijalnog, kupeći sve jedan pogled na tom pravcu svojim širokim kukovima i figurom. Na Socijalnom bi ulazila u auto koje je vozila žena plave kose i sudeći po crtama lica, sličnih godina kao Vesna.

U posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, Vesne nema ni na Pofalićima ni na Socijalnom.

I neki dan tako prolazim parkom kraj Druge gimnazije, gledam onaj jedan ćošak gdje se žute gusti maslačci i odem pa uberem jedan. Sjedam malo dalje na klupu i kontam šta mi je sve napraviti za danas, kad iz daljine poznat glas dobaci „eto te bolan isti Kemo“.

Dignem glavu iznenađen, kad predamnom stoji školski drug Tifa (nadimak je dobio dvije hiljade druge, kada je na derbiju Željezničar Sarajevo pjevajući Grbavicu haman savršeno skinuo Mladenov vokal, i od tad vazda morao na dernecima pjevati njegove pjesme). Izgrlimo se, sjede on kraj mene, krene šuplja priča o žena i poslu, pa me uhvati u neznanju.

– Viđaš li đe Kemu? – pitam ga a on me gleda k’o da sam lud.
– Jel to majke ti ne znaš?
– Ma pojma nemam, nisam ga vidio haman pola godine. Zovem, tražim, ništa.
– Prijatelju moj, Kemo ti je na robiji.
– Zajebavaš Tifa ba, znam Kemu. Ostavio je ta govna davno, nit pije nit prodaje. Nema kakvi ga nisu ganjali nakon robije, i nikom nije popustio.
– U pravu si jarane, ostavio je ta govna. Samo sad robija za silovanje.

Ustanem s klupe, obiđem krug dva oko sebe samog, držeći se za čvrsto nogama za zemlju, a Tifa klima glavom u odobravanju mog čuđenja.

– Nije valjda Vesna?
– A jašta je.
– Kad bolan, kako, šta? Otkud ti to?
– Nemam pojma jarane, ne znam ti ništa provjereno, samo ono što sam čuo. Naletim na neke njegove domce u Seltiku neki dan, krenula priča o starim danima, neko upita za Kemu i jedan pomenu da ga je neka starka sjebala. Ko biva jedno jutro ga ošamarila kad joj je na Socijalnom htio poklonit’ nekakvu knjigu, šta li…

I on poslije valjda u kafanu udario, šta mu je bilo pa je zbog nje navalio na alkohol, ne znam, al kažu olešio se k’o budala i tako pjan i ljut otiš’o u onaj park kod Lore i čekao da se ova vrati s posla. Pratio je valjda do zgrade, uletio u haustor za njom i jebiga, dalje znaš.. U pola svega toga, naiš’o neki komšija, otres’o ga od one stepenice, slomio mu par rebara, pretuk’o ga. Kažu jedva živ ostao zbog unutarnjeg krvarenja, proveo haman dvadeset dana u bolnici, pa iz bolnice pravo u Zenicu i sad ti je tamo.

Ja blen’o u njega k’o duh, ne progovaram. Prolazim rukom kroz kosu, pipam se u čudu, a Tifa samo klima glavom. Ustane u neka doba s one klupe, kaže mora ić’ po dijete u vrtić, zagrli me i ode, a ja ostah čekati da se priča slegne.

Krenem kući par sati kasnije, još nosim onaj maslačak u ruci i kontam kako ništa teže u ovom životu nema, od samoće.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner