Stvari ili uspomene?
Razmišljanja

Stvari ili uspomene?

Neki dan sam malo prošvrljala po kćerkinim igračkama. Bože moj čega tu sve nema. Kojekakvih bespotrebnih stvari, privjesaka, čepova, malenih figurica i kojekakvih drangulija. Željela sam sve to pobacati i izazvala ogroman otpor. „Ali to su moje igračke.“- kaže ona. „To nisu igračke, to je otpad…“ – kažem ja. „Ne, to su moje stvarčice i to mi treba.“- kaže ona.

Ok, priznajem, nagurale smo milijun stvari nazad u kutije i ostavile za neka bolja vremena.

A onda sam počela razmišljati o tome što je to vrijednost stvari i kako je zapravo procjenjujemo. Kao malena djevojčica, nisam imala fensi kuhinjicu s plastičnim posuđem kao današnje cure. Živjela sam na selu, tamo u kutu dvorišta nalazile su se stare cigle koje su nam služile umjesto toga. Kuhali smo sve i svašta, ponajviše zemlju i blato s lišćem koje nam je glumilo salatu i povrće. Kuhali smo bobice, ponekad i mamine paprike s vrta ako nas nije uhvatila da „krademo“.

A suđe, to nam je bilo najveće bogatstvo. Pod suđe, mislim na upotrebljene kutijice od sladoleda, žličice od Eurokrema i stari čepovi, poklopci od teglica su nam bili tanjuri… I igrali smo se tako po cijele dane.

Vrijednost stvari, e da…

…mislim da bismo dali desnu ruku za plastičnu bocu ili neki krasan polurazbijeni tanjurić od kave.

Danas se sve to baca. Sve što se prije čuvalo ili dalo djeci da se s time igraju, danas je samo otpad. Kad šećem po ulici i vidim mnoštvo plastičnih noževa i vilica po strani, ponekad razmišljam o svojem djetinjstvu i o tome kako bih sve dala da se mogu igrati s time. A danas, ljuta sam jer to nisu bacili u smeće nego ostavili na cesti.

Vrijednost stvari se dakle razlikuje u odraslih naspram djece. Možda je to zato što odraslom čovjeku trebaju stvari koje mu se sviđaju, koje su nove, koje nisu potrgane. Djeca pak čini se, u svemu imaju svoju maštu pa tako i u gledanju na najobičnije stvari. Ofucana deka za nas, a djetetu možda izvrsna ideja za šator. Kutijice od poklona nama su višak koji bacamo u smeće, a njima izvor za čuvanje mnogobrojnog blaga.

Stvari ili uspomene?

Kad smo mi to prestali cijeniti sitnice, kad smo prestali uživati u stvarima koje samo gomilamo pa ih odbacujemo kad nam se više ne sviđaju? Kad smo postali toliko trendi da nam se gadi majica od prošle godine?

I sa svime je to tako.

Imam osjećaj kao da današnje stvari nemaju nimalo dugotrajne vrijednosti, da su samo potrošna roba… više nitko pažljivo ne skuplja teglice od zimnice koje će poslužiti za pekmez. Više nitko ne kupuje vunu pa mjesecima čeka da konačno isplete lijep šal ili vestu koja će ga grijati u hladnim zimskim danima. Sve je instant, moderno, kratkotrajno.

Takvi smo i s ljudima. I oni su postali kratkotrajni i trendi. Veze ne recikliramo i popravljamo, odlazimo na prvi znak nepodobnosti. Ne praštamo stvarima ni ljudima. Postali smo instant ljudi koji hodaju po ovom svijetu ne tragajući za trajnijom vrijednošću.

Sve je jeftino, sve je nekvalitetno. Neki ljudi ponajprije.

I što je najgore, tako odgajamo i vlastitu djecu. Današnja djeca više ne znaju cijeniti razbijeni tanjurić ili plastičnu žličicu od sladoleda. Ne znaju cijeniti ni novi mobitel koji će ionako trajati godinu dana, prije nego kupimo novi.

Ali to je tako. Vremena su takva.

Mi koji smo znali i drugačije, još uvijek se zamislimo nad svakom odbačenom stvari. Ponekad prebiremo po starim uspomenama, rukama vrteći upaljač koji smo dobili od prve ljubavi ili majicu koju nam je poklonila pokojna baka i koja kad je približiš, još uvijek imam miris nekog minulog vremena, nekih drukčijih vrijednosti i nekih davno izgubljenih ljudi. To je vrijednost stvari. Ona se mjeri našim emocijama i našim sjećanjima, a ne cijenom koja je okačena. Vrijednost stvari mjeri se osjećajem koji u nama izaziva.

I zato, više neću bacati stari neispravni upaljač iz kćerkinih igračaka, jer ga je uzela od svojeg tate kojeg voli. Više neću bacati sličice iz nepostojećih albuma, jer ih je dobila u žvakama koje joj je kupila baka. Ne želim joj krasti ono zadnje što ima, a to je da vrednuje stvari i stvara od njih uspomene. Ma koliko one malene i naoko bezvrijedne bile.

Komentari

Neki baner