Ponekad mi se čini da svaka knjiga nosi svoju boju pa ih tako i doživljavam. Iz nekog razloga (koji ću pokušati objasniti u nastavku) zbirku pripovijedaka Snježane Akrap-Sušac „Znam gdje mi je mjesto“ doživjela sam – sivom. Pritom ne mislim na to kao o nečemu negativnom, dapače.
Radi se o spletu okolnosti.
Prije svega, zbirka je obogaćena crtežima na kojima se izmjenjuju crna, bijela i siva boja. Nadalje, ova zbirka pripovijedaka zrači sivilom stvorenim od pozitivnih i negativnih emocija (i bijeloga i crnoga), čime autorica jasno dokazuje da nitko nije u pravu, kao što nitko nije ni u krivu.
Zbirka se sastoji od 31 pripovijetke koje su razvrstane u šest dijelova („Kule u oblacima“, „Nitko nas neće u „borši“ nositi“, „Gospoda biraju“, „Tko je tu lud?“, „Jesmo li opet u raju?“, „Epilog“).
Autorica je svoju zbirku posvetila majci, čime još jednom potvrđuje blago feministički ugođaj koji je i prije toga evidentan u snažnim ženskim likovima čiji se glasovi čuju u pripovijetkama zapisanima u prvoj i trećoj osobi jednine.
Čak i naslov romana podsjeća na veliki antidiskriminacijski istup, a zapravo se radi o istoimenoj pripovijetki posvećenoj kućnom ljubimcu, što još jednom ukazuje na autoričin odmak od moralizatorskoga posla (njega ostavlja drugima, ona uživa u svojim mislima).
Intrigantan je i prisutan crni humor
– (primjerice u rečenici: „Ubrzo me nazvao muškarac koji je tvrdio da je moj muž. Trebalo mi je dvije godine da ga prepoznam, tj. da vidim osmijeh na njegovu licu i da doista shvatim da je to on.“) koji podsjeća na roklicerovsku spisateljsku školu te bi se tako Akrap-Sušac slobodno mogla nazvati ženskim pandanom Erjavčeve kratke proze.
Ona bez zadrške, u stilu boemskih kavanskih pjesnika, progovara o nesretnim ljubavnim odabirima, brakovima koji umiru, o ljutnji prema neiskrenim i nemoralnim ljubavnicima, smrti, bolesti i samoći. Fascinantan je i gotovo brešanovski pristup temi pokopa u pripovijetki „Hoće li ga u „borši“ donijeti“ gdje se, u žalosnom trenutku, bezbrižno iznosi kritika društva.
Akrap-Sušac vrlo lako i bez susprezanja izgovara svoja razmišljanja, ne libeći se neprimjerenosti, često naginjući pjesnikinji pjesama u prozi. U svim tekstovima prisutan je filozofski pristup životu, smrti i ljubavi. Cjelokupna zbirka nalikuje kaotičnom autobiografskom svjedočenju koje je prožeto oblakom dima, samoćom i zapisanim mislima, ali čak i kao takvo –funkcionira savršeno.
Izvor: Patuljasta Šmu
Rođena je 14. travnja 1990. u Virovitici. Otkako je naučila čitati (a to je bilo u petoj godini života) i u ruke uzela prvo štivo, izuzetno cijeni i voli dobru rečenicu. Književnost i pisana riječ odavno su joj se uvukle pod kožu. Osim čitanja, bavi se i pisanjem, recenziranjem, lektoriranjem, novinarstvom, a vrijeme rado provodi i volontirajući. Voli pse, Tolkiena, proljeće i iskrene ljude.
Komentari