Novogodišnje odluke i ostale besmislice
Cafe

Novogodišnje odluke i ostale besmislice

Novogodišnja odluka. Majka svih odluka ikad.

Ima nečeg magičnog u toj brojci koja se promijeni u ponoć. Kad svi snovi dobiju potencijal da se iz bundeva pretvore u kraljevske kočije. “Više neću ovo.” “Prestat ću s onim”. “S njim više nikada.” “Idem na dijetu.”

Dobro, ova posljednja se već toliko izlizala da ju više nitko ne shvaća ozbiljno.

Ima jedna stara misao – kad nešto doista želiš, cijeli se svemir uroti da ti se to i ostvari.

Nikada nisam vjerovala u nju. Nemam pojma zašto. Možda će me netko pokušati razuvjeriti (i iskreno, voljela bih to), no dotad ja naprosto ne razumijem taj svemir koji mi pomaže ostvariti želje i realizirati odluke. Jer, mnogo sam toga željela jako, do ludila, ali nije se ostvarilo. Grebla sam, čupala, trudila se, noćima razbijala glavu što činiti, ali ništa. Svemir je i dalje stajao taman i nedostižan, daleko od mojih želja.

Tada sam mrzila sve – sebe, jer nisam uspjela; druge, jer se činilo da taj isti svemir čuje njihove želje; i tu svoju želju, jer je stajala tako neostvarena i bezlična, frustrirajuća. Kako je moguće da nekom sve ide od ruke!? Što god dotakne, pretvori u uspjeh, u novac, u sreću. Ja sam nešto dotaknula i ono se mnogo puta pretvorilo u hrpu sranja. S kojima ne možeš baš ništa. Osim možda povući vodu i krenuti dalje.

Netko će reći – trebala si biti pozitivna. Kako zračiš, tako privlačiš.

S tim nikad nisam imala problem. U životu sam uvijek svemu pristupala otvorenog srca i uma, vjerujući u najbolji mogući ishod. Nekad se dogodio, nekad nije. Ali ne zato što nisam dovoljno željela, pa me “svemir” bojkotirao, već možda jednostavno nije bio pravi trenutak.

Zato već dugo ne donosim novogodišnje odluke, a jedino što je izvjesno za svaku novu godinu, mjesec i dan, jest da ih ne trošim na prazne ljude i prazne razgovore.

Iznenađujuće je koliko ljudi donese odluku da će od nove godine biti još gluplje nego prethodne.

Da će mrziti još malo više. Još se malo “napumpati” zlobom i zavisti. Glavna će im tema razgovora biti politika i rat koji još traje u njihovim glavama Brojat će se krvna zrnca i zalijevati sjeme zla. Zagađivati društvene mreže i mreže društva s parolama iz ropotarnice povijesti.

Ali neće prošlost ostaviti prošlosti. Neće odlučiti da sutrašnjica može biti lijepa i ružičasta bez svega toga. Da, osim ’91, postoje i druge godine. Bolje, veselije, one koje mogu nešto obećati. Ne, ne odluče to. Jer, ništa tako kvalitetno ne ujedini ljude kao mržnja.

Razgovarat će neki i o tome tko je gay i je li to ok. Što se radi na gay paradi. Treba li nam slikovnica s dvije mame i dvije tate. Ali neće misliti na tužne oči ostavljenog dječaka, djevojčice. Koji nikada nikog nisu zvali mama. Ili tata. Zamisli da odjednom imaju dvije mame. Ili tate. Koji ih vole. Samo zamisli.

Netko će odlučiti da autoriteti ne postoje. Da može što hoće i kako hoće.

Jer je frajer. Biti neodgojen je poželjna osobina u njegovom društvu. Pa je u redu malo kredom gađati profesora, pljuvati mu na stol, možda mu i dati koju iza uha. I to je odluka.

Ali neće na listu staviti odluku da je poštovanje odraz kulture. Da je dobro biti kulturan, pristojan. Cijeniti starije, jer možda više znaju. To im možda otvori i neka druga vrata, osim ona policijskog automobila.

Nova će godina nekoga potaknuti da odluči biti mrvicu nasilniji. Možda divljački istući nekog slabijeg od sebe – djevojku, dijete, uvijek se nađe netko.  Ali neće pomisliti kako ljudi koji koriste mozak, a ne šake dobiju puno više od života.

Kad otkuca ponoć, netko će odlučiti ulagati u sebe na uštrb drugoga. Praviti budalama osobe koje bi trebali voljeti, lagati u vezama koje već dugo nemaju smisla ili ostajati s nekim zbog straha od samoće.

Ali neće poželjeti saznati kako kraj nije uvijek glup i kako nas istina ponekad doista oslobađa.

I zato sam se i za ovu godinu dogovorila sa Svemirom – neću ju trošiti uzalud.

Jer, prebrzo prolazi – što sam starija, to je brža. Nekako mi sklizne kroz prste, koji put me okrzne ramenom i već je na izmaku. I zato ju je šteta opteretiti s pretencioznim odlukama, zamarajućim razgovorima i nevažnim ljudima. Jer, tih 365 stranica mnogo je ljepše pisati u hodu.

Dok hodaš, susrećeš nove ljude i nove prilike. A tada je sve moguće.

Komentari

Neki baner