Znakovi na putu - ili što se dogodi kad počnemo živjeti sebe?
Poruke mudraca

Znakovi na putu – ili što se dogodi kad počnemo živjeti sebe?

Život je nevjerojatno putovanje koje započinje i prije našega rođenja. Još u majčinoj utrobi osjećamo, upijamo, osluškujemo i dotičemo svijet. Tada smo mnogo povezaniji s božanskim i znamo zašto smo odabrali baš ovo putovanje te koje smo lekcije došli svladati. No, s obzirom da posjedujemo slobodnu volju, naš put, iako smo o iskustvima odlučili i prije negoli smo došli ovdje, najvećim će dijelom ipak ovisiti o našim izborima.

Došavši na ovaj svijet, netko nas je vrlo vjerojatno dočekao i prigrlio. Osjetili smo njegovu vibraciju i zasigurno je prostrujala nama.

Zato je od iznimne važnosti da roditelji ne shvaćaju dolazak djeteta kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva i „odrađuje“, već da se svjesno pripreme za taj trenutak i u potpunosti ga prožive. Kontakt s njima po rođenju jedna je od prvih i najsnažnijih vibracija koju će beba doživjeti i upravo o njoj mogu kasnije kroz život ovisiti mnoge stvari.

Kako smo po dolasku maleni i bespomoćni te drugi skrbe o nama, polako se identificiramo s ulogom slabašnih bića i usvajamo obrazac da ne odlučujemo sami za sebe. No, negdje duboko u sebi, tamo gdje doista jesmo oduvijek i zauvijek i gdje nikada ne prestajemo biti, znamo da je to privid i da sami biramo svoj put i tragamo za iskustvima koja smo „dogovorili“ još mnogo prije nego li smo dobili ovo tijelo, naše roditelje i okolinu u kojoj smo se našli.

Roditelji nas, a potom i mnogi drugi, često u najboljoj namjeri, pokušavaju ukalupiti i na taj način učiniti da što vjernije udovoljavamo zahtjevima okoline.

Ti su zahtjevi vrlo često i njihovi osobni zahtjevi jer sami nisu imali dovoljno hrabrosti razgrnuti zavjesu sa svoje duše i upitati se tko su doista i što zapravo žele. Naša duša nepogrešivo zna što je najbolje za nas. Nema tog roditelja, staratelja, okoline, utjecaja, uzora, mentora, gurua, učitelja, svećenika i tako dalje koji bi znao bolje od naše duše što je za nas dobro. Jer ona je s nama oduvijek i zauvijek. Sadrži sva naša iskustva, sve naše doživljaje, vibracije i spoznaje. Ona je mi u pravom smislu riječi, jedno s nama.

Onog dana kad doista odlučimo preuzeti odgovornost za svoj život i sve što mislimo, osjećamo i činimo, ponovno ćemo se roditi.

A posljedice koje će potom uslijediti, učinit će naše putovanje najljepšom pustolovinom koju smo ikada mogli i zamisliti. Tada ćemo reći sami sebi: „Hej, čovječe, pa što je bilo s Tobom da ovo ranije nisi znao?

Kako si mogao tolike godine spavati i uvjeravati se da je život jurnjava između jutra i večeri u kojoj ima tako malo mjesta za čudesna iskustva, polet, radost, lakoću postojanja i bezuvjetnu ljubav?“

Znakova, odnosno posljedica koje će se neminovno početi pojavljivati kad odlučimo živjeti sebe ima mnogo i možda će ih svatko od nas percipirati na sebi svojstven način. Ovdje ću pokušati navesti neke od najčešćih koje sam i sama iskusila ili su ih iskusili drugi meni bliski ljudi. Na slične znakove se vrlo često može naići i u knjigama koje se bave ovim temama i pri čemu su ih doživjeli i sami autori tih knjiga.

Jedan od prvih znakova na koje možemo naići je to da odjednom, naizgled ničim izazvani, imamo znatno više energije no obično.

Možda će nam biti potrebno manje sna, a funkcionirat ćemo kao da smo spavali onoliko sati koliko nam je do tada bilo nužno da bismo se osjećali svježe i okrijepljeno. Možda ćemo jednostavno osjetiti potrebu za bavljenjem nekim sportom, više se kretati, više aktivirati oko nečeg za što do tada nismo pronalazili snagu.

Gotovo sigurno će polako iščeznuti faze umora i bezvoljnosti koje bi nas ranije prikovale za krevet ili trosjed i navodile na neku neaktivnu radnju uslijed koje fizički i psihički stagniramo (često je to gledanje televizije, posebice neinspirativnih sadržaja poput raznih serija za koje se uvjerimo kako nas opuštaju, a zapravo nas umrtvljuju i udaljavaju od nas samih i same srži života).

Taj iznenadni dotok energije može nam znatno podići kvalitetu života.

Više ćemo se družiti s dragim ljudima, više pridonositi, više toga obaviti tijekom dana bez osjećaja da se negdje zaplićemo i gubimo vrijeme i bez onih tako čestih faza praznog hoda.

Na počinak ćemo odlaziti ispunjeni, a buditi se puni entuzijazma. Postat ćemo produktivniji, a ta iznenadna energija ispreplest će se kroz sve vidove našeg života pa ćemo ljepše izgledati, bolje se osjećati, imunitet će nam postati snažniji i slično.

Isto ćemo tako početi zamjećivati što nam oduzima energiju (čim osjetimo pad elana i snage) te na taj način to svjesno početi izbjegavati (brige, kopanje po prošlosti, kontakte s ljudima od kojih se ne osjećamo dobro, sadržaje koji nas ispunjavaju tjeskobom ili nas prazne i drugo).

Stvaranje više energije povlači za sobom cijeli niz reakcija pa često dolazi do takozvanog domino efekta gdje jedno za sobom povlači drugo. Tako odjednom možemo osjetiti veliku potrebu za dovršavanjem projekata koje smo odgađali godinama, poslove obavljamo brzo i bez ikakvog napora te osjećamo da nam ostaje dovoljno vremena za sve ono čime smo se oduvijek željeli baviti, a žurba je sve manje prisutna u našoj svakodnevici dok na graju gotovo potpuno ne iščezne.

Svjestan (miran) pogled na situaciju koja bi nekada u nama izazivala snažnu emotivnu reakciju – kad u potpunosti preuzmemo odgovornost za svoj život, duboko udahnemo, razbudimo se i shvatimo da smo savršeno slobodni, počet ćemo uviđati kako sve manje sudjelujemo u dramama. Drame će nam kao takve postati potpuno strane i više nećemo biti ovisni o njima.

Znat ćemo da reakcije drugih ljudi nemaju osobno veze s nama iako će nam oni to često pokušati drugačije prezentirati.

Jednostavno ćemo iskoračiti iz takvih vibracija i sve promatrati sa strane poput nekog filma, ne dozvoljavajući da nas drugi ljude uvlače u drame i nameću nam krivnju. Također ćemo na okolnosti oko nas prestati reagirati na prijašnji način.

Ako se na primjer nađemo u prometnoj gužvi, nećemo psovati, ljutiti se i ispuniti tjeskobom, već mirno prihvatiti situaciju kao nešto normalno i pronaći u tom trenu nešto lijepo – promatrati prizore iz automobila, slušati glazbu, misliti na nešto lijepo što nas tog dana još čeka ili bi nas moglo dočekati i slično.

Ukoliko nam neka osoba pokuša nametnuti nešto što nije u skladu s našim osjećajima i uvjerenjima, dat ćemo joj mirno do znanja da ne želimo u tom sudjelovati i povući se bez mnogo objašnjavanja ili prihvaćanja pa kasnije ljutnje i bijesa na same sebe jer se nismo mogli othrvati.

Udaljavanjem od drama, one će nam općenito postati nezanimljive pa ćemo vrlo često izgubiti i zanimanje za sadržaje povezane s njima (dramatične, teške filmove, romane, ljude, situacije i slično). Samim time će nas drame početi zaobilaziti.

Doživljaj spontanog stvaralaštva / inspiracija

Jedan od znakova koji dolaze kao posljedica svjesnog življenja svakako je i buđenje inspiracije, odnosno trenuci spontanog stvaralaštva koji nas počinju zahvaćati. Moguće je osjetiti snažan poriv za pisanjem, slikanjem, spremanjem jela koje nikada do tada nismo spremali, pjevanjem, sviranjem nekog instrumenta i drugo. Time ćemo dovesti na višu razinu ne samo naš život, već i živote onih koji nas okružuju. Isto tako ćemo osjetiti doživljaj istinske svrhe jer je spontano stvaralaštvo nešto što dolazi iz dubine naše duše i kad ga svjesno prizovemo na van, ispunjavamo našu svrhu/misiju.

Rješavanje konflikata s članovima uže obitelji – svjesnim življenjem otpuštamo dramu, prošlost i potrebu za konfliktima te samim time osobe koje su nas povrijedile ili koje neprestano izazivaju drame i emotivne reakcije prestajemo doživljavati kao prijetnju.

One i dalje mogu napadati, ali ako ne naiđu na reakciju, s vremenom će prestati i povući se. Obično se događaju dva scenarija: odnosi s članovima uže obitelji (ili općenito s ljudima koji nas okružuju i s kojima smo u češćem kontaktu ili jačoj emotivnoj poveznici) se ili naglo poboljšavaju ili potpuno raspadaju. No u oba slučaja konflikt nestaje i napušta nas osjećaj tjeskobe.

Ako dođe do poboljšanja odnosa, to se obično dogodi naglo, intenzivno, bez mnogo objašnjavanja ili uopće ikakvog objašnjavanja. Jednostavno loše vibracije zamijeni ljubav, praštanje i suosjećanje i nepogrešivo osjetimo olakšanje i ugodu. Ako se odnos raspadne, trebamo tu osobu blagosloviti i pustiti s mirom, a potom zahvaliti na nastalom slobodnom prostoru.

Na ovo se često nadovezuje još nešto – ljudi koji bi nas inače uznemiravali i iz bilo kojeg razloga negativno utjecali na nas, sve će se rjeđe pojavljivati, bilo u obliku već poznatih likova ili nekih novih, istih ili sličnih osobina. Naposljetku će sasvim iščeznuti. Isto će se dogoditi i s nepovoljnim okolnostima. Ne zaboravimo da slično uvijek privlači slično.

Poboljšanje intimnih odnosa – svjesno življenje uvelike utječe na naše intimne odnose.

Kad djelujemo na svjesnoj razini, protkani smo dubokim razumijevanjem i suosjećanjem što dovodi do toga da svijet oko sebe, a time i partnera nikad ne uzimamo zdravo za gotovo. Upravo se u tom krije tajna uspješnih intimnih odnosa. Sljedeće što valja napomenuti je da smo se ranije, prije nego smo se bavili pitanjima svjesnosti, a samim time i našim emotivnim rastom, često bazirali na tome da je partner taj koji bi nas morao usrećiti.

Onog trenutka kad shvatimo da smo za osjećaj sreće odgovorni sami, s partnera skidamo težinu vlastitog očekivanja i odnos se nekim čudom preobražava. Postaje izvorniji, istinskiji, prisniji.

U partneru otkrivamo potpuno novu osobu, kroz njegove oči dopiremo u njegovu dušu i shvaćamo da smo povezaniji nego što smo ikada bili. U tom se trenutku možemo nepovratno i dubinski zaljubiti u našeg partnera i osjetiti da je baš takav kakav jest predodređen za nas.

Prestajemo se baviti životima drugih ljudi – kad shvatimo da smo za naš život velikim dijelom odgovorni sami i da je on posljedica naših ranijih misli, emocija i djela, počet ćemo se mnogo više baviti sobom, nego drugima.

Shvatit ćemo da smo proveli veliki dio našeg života pokušavajući upoznati druge i da za to vrijeme nismo upoznali sebe. Kad jednom odlučimo postati svjesni i prisutni u svom životu, ono što čine i govore drugi, postat će nam sasvim nebitno. Pritom se ne misli na to da ćemo postati neosjetljivi na druge, već da ćemo se prestati uplitati u njihove živote, davati savjete tamo gdje nas se ništa ne pita, doticati se stvari koje nemaju veze s nama ni našim životom ili općenito razgovarati bez neke osnove o drugim ljudima i komentirati njihove postupke (najčešće s neodobravanjem).

Ako se nađemo u situaciji da pojedinac ili grupa ljudi započne neugodan razgovor o nekom trećem tko trenutno nije prisutan i taj razgovor potraje, vrlo vjerojatno ćemo osjetiti snažan poriv da se iz njega isključimo ili jednostavno napustimo priču u kojoj se nalazimo. Ovo također obično dovodi do sljedećeg znaka prisutnog življenja, a on se odnosi na uživanje u tišini i vremenu provedenom sa samima sobom– kad postanemo svjesni trenutka, počet ćemo prepoznavati čudesnu moć tišine.

Ona nam se više neće činiti nijemom ili zastrašujućom, već prekrasnom i smirujućom.

Bilo da je osluškujemo u svom domu, u prirodi, noćnoj ili ranojutarnjoj šetnji i drugdje. Isto tako nikada nećemo biti usamljeni sami sa sobom jer će nam to vrijeme pružati prekrasne doživljaje u doticaju s našom dušom, snovima, emocijama i željama. Trenuci istinske posvećenosti našoj duši postat će nam nužni i učinit ćemo sve kako bismo ih često ili povremeno stvarali.

Samim time ćemo se polako odricati svega onog što nas ne ispunjava ljubavlju i radošću, a do tada je popunjavalo naš raspored – odnosa koji već dugo nemaju nekog smisla, druženja koja odrađujemo jer mislimo da je to iz nekog razloga naša dužnost, nametnutih obveza u slobodno vrijeme, bezobzirnih zahtjeva pojedinih ljudi i slično.

Neke navike s kojima smo se borili godinama nestaju same od sebe – svjesno življenje stavlja fokus na sadašnji trenutak u kojem se prihvaćamo onakvima kakvi jesmo, a time se rađa dobar osjećaj, odnosno dolazi do nestanka tjeskobe izazvane koječim; najčešće nesigurnošću, strahovima, ulogom žrtve koja nam je nametnuta.

Čim ovi obrasci nestanu, moguće je da se neke naše stare navike kao što je griženje noktiju, prejedanje, konzumiranje nezdravih namirnica, nesvjesno češkanje, trešnja ruku i slično (u nekim slučajevima i mnogo ozbiljnije navike koje spadaju u red ozbiljnih ovisnosti poput pušenja, pretjerane konzumacije alkohola, poremećaja u prehrani i drugo) rasplinu same od sebe kao da nikada nisu ni postojale.

Počinjemo svim bićem uživati u društvu djece – oslobodivši se okova koji su nam bili nametnuti i zagrlivši život u sadašnjem trenutku, ujedno oslobađamo zarobljeno dijete u sebi.

Ono potom prepoznaje energiju druge djece i stapa se s njom.

Tako počinjemo uživati u njihovom društvu, predano se igramo s njima, družimo i smijemo. Ukoliko sami imamo djecu, možemo primijetiti kako nam se odnos s njima iz dana u dan produbljuje i razvija u nešto prekrasno čega ranije možda nismo bili svjesni na toj razini.

Ako nemamo djecu, moguće je da nam se javi želja za potomstvom ili ako ih imamo, da dobijemo još koje dijete. Primijetit ćemo da nam djeca općenito počinju prilaziti bez zadrške i ponašaju se s nama prirodno i spontano kao da smo vršnjaci, neovisno koliko imamo godina. To može izazvati prekrasne vibracije i emocije koje će nam višestruko oplemeniti život. Oslobađanjem djeteta u sebi se češće smijemo i općenito smo zaigraniji i lepršaviji.

Počinjemo birati što ćemo jesti – hrana nam odjednom prestaje biti sredstvo kojim popunjavamo naše praznine, potiskujemo emocije ili od nečeg bježimo.

Što smo svjesniji sadašnjeg trenutka, postajemo svjesniji utjecaja različitih namirnica na naš organizam. Najprije na fizičkoj, a potom i na emocionalnoj i mentalnoj razini. Sve nas manje privlači umjetna, prerađena hrana te počinjemo težiti zdravim, živim i hranjivim namirnicama koje nas ne umrtvljuju (a time i zakopavaju naše emocije), već nas čine mentalno i duhovno aktivnima i živima. Samim time se počinjemo bolje osjećati i bolje izgledati, a nerijetko nestaju problemi s viškom kilograma, celulit, problemi s kožom i slično te djelujemo mlađe, zdravije i vitalnije.

Intuicija – postaje snažnija nego ikada do sada.

Odjednom imamo osjećaj da znamo da će se nešto dogoditi i prije nego se dogodi. To je najčešće stoga što biti prisutan znači funkcionirati izvan onoga što nazivamo vremenom. Tu se vrijeme kao takvo briše i prestaje postojati u linearnom tijeku kakvim ga mi doživljavamo. Iako mi zapravo mislimo da osluškujemo budućnost, mi osluškujemo sadašnjost jer sve u sadašnjosti ima svoj odraz u budućnosti.

Svaka naša misao, radnja, emocija koja je prisutna sada, stvara našu budućnost. Stoga je od iznimne važnosti biti prisutan ovdje i sada. Isto tako nam se osjetila izoštravaju pa zamjećujemo i ono što inače ne bismo mogli zamijetiti – naš unutarnji glas koji nam šapuće što ili tko je za nas dobar, a što ili tko nije. Sukladno ovom, počinju se pojavljivati mnogi sinkroniciteti.

Onog trenutka kad počnemo budno i svjesno živjeti, fokusirani na sadašnjost, duboko prisutni u našem trenutnom iskustvu, počet će nas okruživati obilje.

Mnogi obilje povezuju s velikim svotama novca, no ono zapravo ne označuje samo to. Novac je energija, odnosno vanjski odraz unutarnjeg energetskog toka. Ako u emocionalnom tijelu postoje velike blokade, izvana se to očituje kao nedostatak novca u životu.

Kako se emocionalno usklađujemo, te blokade polako nestaju i novac više nije vezan uz poteškoće, brige, grčevitu borbu, otpor, potrebu za zadržavanjem ili pak gomilanje (koje je najčešće pokazatelj straha i nepovjerenja prema životu, osobito ako je bogatstvo nagomilano mukotrpnim radom ili pak kontrolom i manipulacijom nad drugima i nad vanjskim okolnostima), već stvaramo upravo onoliko novca koliko nam je potrebno za život u svakom trenutku. On tada jednostavno slobodno i odgovorno protječe i uvijek imamo dovoljno za naše potrebe, a često i koji novčić viška.

U sadašnjem trenutku novac je energija koja se javlja u približno onoj količini koja nam je potrebna. Što smo više prisutni, sve će se manje pojavljivati neugodna iskustva povezana s novcem, poput pretjeranog vezivanja za njega, straha ili neimaštine. To je posebna božanska ekonomija zasnovana na povjerenju i još uvijek je strana velikom broju ljudi.

O obilju, konkretno o novcu, stvaramo uvjerenja kroz naše odrastanje i ta su uvjerenja u većini slučajeva vrlo slična.

Kreću se ili od toga da je novac nešto loše, prljavo, ono što kvari i razdvaja ljude ili da je pak nešto što treba gomilati, čega se treba grčevito držati i na taj način se osigurati za budućnost. Vrlo rijetko se usvajaju nježni, protočni obrasci o novcu koji ga prikazuju kao energiju koju je moguće bez straha i pretjeranog otpora stvarati iz dana u dan poput igre i na taj način uvijek imati dovoljno za svoje potrebe.

Postoji mnogo onih kojima je gomilanje novca svrha sama po sebi. Takvi ljudi nemaju povjerenja u život i uvijek od nečeg strahuju, odgađajući život neprestano za neko vrijeme koje tek dolazi. No isto tako, pritom zaboravljaju da na taj način uopće ne žive i da ne znaju koliko im je života preostalo. Možda je baš danas naš posljednji dan, a mi smo ga odgodili za budućnost. Kad čovjek želi biti bogat samo zato da bude bogat, ta ideja potječe iz straha i pogrešnih uvjerenja o novcu.

Onog trenutka kad obilje počnemo promatrati s lakoćom, igrom i jednim drugim tipom odgovornosti, kad se prepustimo energiji obilja, počnemo davati s blagoslovom i očekivati blagoslov, naša će se financijska situacija kao nekim čudom preobraziti i gotovo uvijek ćemo imati dovoljno za naše potrebe. Čak i koji novčić viška.

Prestajemo živjeti u budućnosti.

Onog trenutka kad postanemo prisutni u sadašnjosti, mi ne napuštamo budućnost kako se može činiti, ali ni ne živimo isključivo u njoj. Tada postajemo svjesni da brigom za svoju sadašnjost stvaramo temelj za sve naše buduće trenutke, bez neprestanog i nepotrebnog planiranja i fokusa na planove. Uzmimo primjerice samo jedan naš dan u sadašnjosti.

Ako tijekom tog dana svjesno i fokusirano uronimo u sve trenutke – predano se posvetimo obitelji, odradimo strpljivo i s ljubavlju sve zadatke, pozabavimo se našim ciljevima i snovima, gotovo je sigurno da će se ta energija proširiti i na sutrašnji dan, a zatim i na onaj sljedeći te će se događaji vezati jedan na drugi bez da naše biće stavimo na opciju „planiraj budućnost“, već na način da svjesno uranjamo u sadašnjost i pritom uživamo u tom procesu.

Neki će reći da je to neodgovorno i da je jedini pravi način odgovornog življenja određen svjesnim i neprestanim planovima za budućnost. No što dublje uranjamo u sebe, shvaćamo kako postajemo slobodniji i da je ta sloboda zapravo odgovornost. Tada se na neki način oslobađamo vremena i postajemo odgovorni za svoje ponašanje, osjećaje i djela u sadašnjem trenutku. To neminovno rezultira time da prestajemo odgađati život i živjeti za budućnost.

Nju stvaramo automatski, fokusom na sadašnjost, bez da se njome previše zamaramo.

I ako smo u sadašnjosti smireni, puni ljubavi, djelujemo iz pravih i istinskih namjera, naša budućnost će i sama biti upravo takva, ma koliko nam ponekad bilo teško u to povjerovati.Ako vjerujemo da smo u sadašnjem trenutku odgovorni za kvalitetu naših budućih iskustava, kako bi netko ili nešto moglo spriječiti naš napredak?

Odjednom shvaćamo da nam treba mnogo manje stvari nego što smo oduvijek mislili i osjetimo potrebu riješiti se svega suvišnog – mnogi ljudi koji su svjedočili znakovima promjene vezanim uz početak svjesnog življenja, naveli su upravo ovaj znak kao snažnu potrebu koja ih je zahvatila.

Opisali su to kao potrebu da se rasterete, oslobode energiju, prodišu, a stvari koje gomilaju, a ne koriste, kao i brojne stvari koje čuvaju iz raznih razloga, samo im otežavaju taj proces. Može se javiti snažna želja za otpuštanjem prošlosti, poklanjanjem starih stvari nekome, čišćenjem ormara, radnog ili stambenog prostora i općenito svega nagomilanog.

Nešto imamo potrebu pokloniti, drugo baciti, no ono što je pritom očito, jest da se želimo riješiti svega onog što nam nije nužno neophodno i što nas na neki način koči, vraća u prošlost ili zadržava na mjestu. Čišćenjem svog prostora čistimo svoju dušu i otvaramo se novim iskustvima povezanim s lakoćom postojanja. Težina više nije ta koja nas privlači, težimo lakoći i prohodnosti na svim poljima.

Neki ljudi automatski nestaju iz našeg života – nisu svi ljudi spremni na promjene, a isto tako nisu spremni ni na promjene u svojoj okolini koje se ne moraju doticati nužno njih samih.

Ljudi koji se neprestano drže prošlosti ili sa strahom promatraju budućnost, ne mogu prihvatiti one koji su odlučili svjesno napustiti te dramatične predstave i uživati u sadašnjem trenutku. Oni koji su ispunjeni strahom ne žele uvijek biti oslobođeni tog straha jer su na njega navikli i on im je postao poznato utočište. Isto je i s onima koji se neprestano žale, govore loše o drugima i svijetu i očekuju da ih u tome podržavate.

Onog trenutka kad vas upitaju kako ste i ne dobiju odgovor koji bi upućivao na to kako smatrate da je sve loše, beznadno ili na bilo koji način negativno, već im uzvratite iskrenim osmijehom, odgovorom kako ste dobro i zahvalno za ono što jeste ili imate u ovom trenutku, moguće je da se osjete ugroženo, izgubljeno ili čak povrijeđeno te će s vremenom vrlo vjerojatno nestati iz naših života.

To je stoga što svjesnost sadašnjeg trenutka ne razmišlja o okrivljavanju ili žaljenju niti raspravlja o nepoštenim životnim pričama. Zato oni koji nisu spremni prevladati mentalitet žrtve i pobjednika polako nestaju iz društva onih koji se kreću prema svjesnosti, radosti i odgovornosti za svoj put.

Usvajanje pozitivnog stava

Mnogim je ljudima i dalje prilično nevjerojatno da se pozitivan stav može usvojiti, njegovati i kao takav postati naš stalni pratitelj kroz život. Obično smo mišljenja da se ljudi već rađaju kao optimisti ili pesimisti kao i da ih životne okolnosti vode u tom smjeru. To se dakako ne isključuje u potpunosti, no na temelju je mnogobrojnih iskustava itekako vidljivo da se pozitivan stav može usvojiti, da ne kažemo „naučiti“ ili „izvježbati“ i samim time on postaje nešto prirodno, naša automatska reakcija na okolnosti.

Ako smo već odgovorni za kvalitetu naših iskustava, zašto ne bismo sudjelovali u svakom koraku životnog putovanja. Život je prekrasan! Ako i dalje smatramo da on to nije, možemo taj stav promijeniti. Svi znamo da je lako biti optimističan i pozitivan kad je sve u redu, kad nas život takoreći mazi i kreće se manje ili više u onom smjeru koji smatramo poželjnim.

No usvajanjem pozitivnog stava dolazimo do one točke postojanja kad na sve gledamo pozitivno, čak i u trenucima koji se ne odvijaju onako kako smo zamislili i kad prolazimo neočekivana i teška iskustva. Da bismo to mogli postići, moramo biti svjesni sadašnjeg trenutka kao takvog te pokušati prigrliti misao da se i teška iskustva događaju radi našeg najuzvišenijeg dobra (iako to u datom trenutku često ne shvaćamo).

Postoje i oni koji izražavaju pozitivan stav na van, a kod njih osjećamo izvjestan nesklad i kao da to što ističu doista ne žive.

Takvi ljudi su najčešće skloni poricanju stvarnosti i negdje duboko u sebi nisu optimistični kakvima se žele prikazati, već ispoljavaju jedan takozvano umjetni optimizam.

Istinski pozitivan i optimističan čovjek nije onaj koji promatra svijet kroz ružičaste naočale i poriče stvarnost, već onaj koji unatoč svemu što mu se događa ne prestaje vjerovati u Život i ne osuđuje druge i sebe. On isto tako nastoji pod svaku cijenu izbjeći dramu, samosažalijevanje i nažalost uvelike prisutnu ulogu žrtve.

Svjesnost sadašnjeg trenutka ne prihvaća prisilan pozitivan stav.

Takav je stav najčešće oblik poricanja, omatanja u celofane ispod kojih se krije nešto što nije u skladu sa šarenim vrpcama i šuškavim papirom. Istinski pozitivan stav nikoga ne razdražuje, nije umjetan, već je spontan i zarazan. On inspirira i navodi na promjene, osim u slučajevima kad je netko toliko uljuljan u negativu da ga pozitivno iritira samim time što vibrira na sasvim drugoj frekvenciji koja mu se čini krajnje nedostižnom. Pozitivan stav nikada nije svojevrstan oblik drame poput negativnog.

Ljudi s negativnim stavom vjeruju da su žrtve ili pobjednici te da im iskustva nameće nešto izvan njih.

Stoga su kao takvi u neprestanoj borbi ili grču kako bi njima ovladali ili ih prevladali. S takvim ljudima i najobičniji razgovor o najbanalnijim temama izgleda poput bojnog polja. Zato ih preporučamo izbjegavati u širokom luku. Barem onoliko koliko je to moguće.

U početku ćemo to morati činiti svjesno, a zatim će se, kao što smo već govorili, sami udaljiti. Samo pozitivno, spontano i s ljubavlju! Taj stav otvara vrata nekih čudesnih svjetova za koje nismo ni slutili da postoje.

Uživajmo u ovom putovanju!

Zato smo tu!

Izvor: marinapapec.com

Komentari

Neki baner