Sarajevska hronika: Januar
Iz njegovog kuta

Sarajevska hronika: Januar

Dok sam bio dječak, snijeg se u ulici Fehima Spahe uvijek čisto radnim akcijama. U našoj bi porodičnoj kući strogom komandom nakon prve jutarnje kafe djed postrojio mog oca i njegovog brata pa im gurnuo u ruke goleme lopate za čišćenje snijega. Ja sam tada bio taman toliki da sam svako malo ganjao amidžu i molio da ja sjednem na lopatu a da me on kao na sanjkama na lopati vuče za sobom.

Kad je djed bio tu, međutim, vozanja nije bilo. U njegovom je domaćinskom načinu uvijek postojao zadatak ili obaveza, neka dužnost ili posao koji se mora obaviti i nikako nije bilo onoliko mjesta za igru koliko sam ja očekivao.

Radna akcija bi počela u rano jutro kada bi prvi djed, a za njim njegova dvojica sinova, umotani u debele zimske jakne, šubare i krute kožne rukavice izlazili prvo na dvorište, u kojem bi hitrim koracima i pokretima lopate, kao dobro uvježbana mašinerija razbacali snijeg i probili tri vitalna avlijska puta.

Prvu je stazu, široku dobrih dva metra, od terase ispred kuće do drvenih vrata na kapiji probijao djed, drugu od terase do šupe gdje su bila spremljena drva za loženje i jedan dio zimnice probijao je moj otac, a treću je stazu od terase do avlijskog bunara probio djedov najmlađi sin, moj amidža.

Tri avlijska puta su pročišćena sinhronizovano i timski, u skoro istom trenutku, pa su tri čistača lakim pokretom digla lopate na ramena i jedan za drugim kao da vojno marširaju, krenula na glavnu ulicu. Ispred kapije su vijećali odakle krenuti i kojim redoslijedom čistiti, a ja sam ih s prozora umazan kriškom kajmaka koju mi je nana spremila za doručak, nadgledao i žurno jeo jer što prije pojedem, prije će i mene pustiti napolje.

Ubrzo nakon izlaska ekipe za čišćenje iz našeg dvorišta, pridružile bi im se i ekipe iz komšiluka, ljudi širokih pleća bi se vedro pozdravljali i pitali za zdravlje, za kiseli kupus i stanje s drvima, pa bi se jedni drugima smijali na šale i tako proveli bar dvadesetak minuta u razgovoru.

Kada bi se napokon nakanili na lopate i čišćenje ulice, između svakih da-tri naramka snijega bačena na proširenja kraj puta, padale bi i vedre šale i zezancije, razigrane provokacije i komentari koji bi ostatak ekipe navodili na glasan smijeh koji se provlačio mahalom i ostao upamćen kao dobri duh mog djetinjstva u čijoj sam sigurnosti rastao i učio se životu.

Ubrzo nakon prvih čistača, kada je već prošlo vrijeme doručaka a putevi u avlijama bili prohodni, iz kuće bi izlazili i mi klinci – svi u šarenim i ljubičastim skafanderima, svi umotani tako da nam jedino oči i obrve vire (iz čega je bilo očigledno da su nas za snijeg pripremale uglavnom naše nane), pa se tako pretrpani odjećom gegali po snijegu k’o pingvini i padali pa se jedni drugima glasno smjeli i pravili anđele u snijegu.

U mom je dvorištu na prvom spratu kuće bila pružena velika terasa bez ograde, na koju smo se penjali širokim stepenicama (koje je deda, naravno, rano jutros, dok smo mi klinci spavali, pročistio) pa s vrha terase skakali na velika brda snijega koja su dole u dvorištu nastala jutarnjim čišćenjem. Baka bi uvijek galamila da siđemo i da ne mahnitamo, ali malo šta je moglo stati u kraj našoj dječjoj razigranosti pa je nismo Bog zna kako ni slušali.

Za naše omiljene igre, sanjkanje i liguranje, još je bilo prerano, snijeg previše visok a nas premalo da bi mogli napraviti kvalitetnu stazu.

Umjesto toga, bacali smo se na pravljenje džinovskih lopti od snijega, i to kolutanjem jedne male grudve snijega po dvorištu, u veću, pa još veću, dok od nje ne bi nastala ogromna snježna kugla za čitavu visinu veća od svakog od nas. Kako se ispod moje kuće pružala blaga ali duga padina, livada na kojoj se u proljeće i ljeto sadilo povrće, ništa nije bilo tako interesantno i uzbudljivo kao pokušaj da se jedna takva ogromna kugla zakotrlja niz brdo, pa da se vidi kolika će narasti i u koje će drvo na dnu padine udariti, a da se sve vrijeme za njom u veselom smijehu i igri trči, pada i cereka do grčeva u stomaku.

Tako su, eto, otprilike, tekla jutra u sarajevskoj mahali nekad oko devedeset osme. Tada se još nije znalo ni za šta drugo osim za igru, a raslo se u sigurnom dvorištu zaštićenom dedinom drvenom ogradom i plećima sinova koje je odgajao u svom vještom, seljačkom maniru.

Po završetku jutarnjih čišćenja snijega, prvi bi klinci svježe očišćenom ulicom kretali u prvu školsku smjenu, a sretna ekipa koja je tu sedmicu bila druga, hvatala bi se sanki i slićura pa na nizbrdici ispod naše kuće prelazila na odgovorni i primarni posao pravljenja staze za sanjkanje.

Kada bi dolazilo naše vrijeme za školu, ekipa iz prve školske smjene se vraćala i preuzimala sanjkanje i održavanje staze, a navečer, kada bi se i druga smjena vratila na brdo, u periodu od ostavljanja ruksaka i presvlačenja u skafander već na hodniku i trčanja napolje, pa do pada prvog mraka i akšama, koji je predstavljao signal za polazak kući, na livadi u Fehima Spahe razlijegala se igra grudvanja, ganjanja u snijegu, klizavog fudbala i lopova i policajaca na sanjkama.

Prošlo od tada haman dvadeset godina.

Prošao moj rahmetli deda, prošli strogi seljaci u čijim je mudrim rukama otišla i vrlina strogog i odgovornog pristupa mahali i komšijama, a sve mi se čini da je s njima otišla i lakoća i sloboda djetinjstva obojena svim onim radoznalostima i omiljenim uspomenama poznatim po boli u stomaku od konstantnog smijeha i budalesanja.

Novi je snijeg već debelo zatrpao moju novu mahalu ali, iako je radna sedmica i iako našom slijepom ulicom do autobuske stanice ima dobrih dvjesto metara puta kojeg ne čiste grtalice, treći dan već nikoga nema na cesti, niko da se lati lopate, niko da se nasmije i druži u radnoj akciji čišćenja snijega.

Pusta bijela ulica daje znakove života jedino tragovima čizama u snijegu, tragovima kuda su se na posao ili u školu teškim koracima probijali prvi roditelji i prvi promrzli klinci.

Moj stari i ja pijemo jutarnju kafu, zagledamo se i kao da mislimo na iste stvari. Prošla smo dva snijega nas dvojica, skupa sa jednim starijim komšijom slabog zdravlja, koji po istoj staroj nostalgiji pamti bolja vremena, iz vlastite potrebe i želje, dobrih tri sata čistili cijelu mahalu, odmarali se nakon svakih pola sata i pričali o običajima iz vremena koje je živjelo prije nego sam se ja i rodio.

Ovaj put, veli stari, nećemo. Neki se starinski inat u njemu nameračio da pusti snijeg da zapada ako treba i dva metra, ali da ga on iz principa ne čisti dalje od svoje avlije. I tako je i bilo.

Naše su stepenice, prilazi kući i podrumu s drvima, prilaz mjestu u bašči gdje se istresaju oguljevine krompira, svi redom očišćeni, ledenice s oluka oborene, a na zidiću ispred kuće od tri sitne grudve snijega i s osmijehom savijenim od grančice breze, podignut jedva primjetni patuljasti snješko bijelić.

U mahali nema graje klinaca, nema sanjki ni grudvanja, samo se jedna mala djevojčica s vrha ulice, kuda bi trebalo da se radnom akcijom čisti snijeg i sprema za prolaz auta ili ne daj Bože, hitne pomoći, sprema da na skijama napravi svoj prvi januarski spust.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner