As Good as It Gets (1997)
Filmomanija

As Good as It Gets (1997)

Za Melvina Udalla stvarnost je takva da on o svim ljudima koje vidi oko sebe ima ponešto za reći, rijetko kad ugodno.

Njegov je život kompilacija najvećih hitova koje život može pružiti; mizantropstvo, cinizam, sarkazam, opsesivno kompulzivni poremećaji i dobra stara čangrizavost, što ga čini zanimljivim, ali iznenađujuće teškim likom s kojim bi htjeli imati interakciju. Njegov život, onaj koji vodi izvan zatvorenog i sigurnog prostora svojeg stana, može se gledati i kao skup sporadičnih, ali redovitih interakcija s određenim ljudima koje, kako i priliči, uzima zdravo za gotovo, bez da se suzdržava kad treba poneku i prešutjeti o njima.

Koliko god drugima te interakcije bile čudne, da izbjegnem reći i uvredljive, za Melvina one predstavljaju još jednu vrstu rituala o kojoj ovisi pouzdanost i čvrstina njegova života, no ono što on još nije stigao doznati, a što svi drugi već odavno znaju – ništa nije pouzdano i čvrsto u životu.

Još tamo davno, prije nego je postojao Internet, načuo sam glasinu kako će Jack Nicholson glumiti malo pomaknutog pisca u romantičnoj komediji. Jack i romantične komedije?

Nisam bio baš nešto posebno uvjeren, ali kako sam pozitivna osoba, jedna od onih kojima je čaša uvijek polu puna, suzdržao sam se od nekakvih zlih komentara sve dok nisam doslovce i pogledao film. I jedna stvar mi je odmah postala jasna: treba biti jako oprezan kad se stavlja etiketa na film, nešto slično kao pri rukovanju s tekućim nitroglicerinom dok se nalazite na neravnoj cesti.

„Bolje ne može“ ima komediju u sebi (sarkastični ljudi bez dlake na jeziku uvijek su duhoviti, ali pomaže kad iste glumi stari Jack) ima i romantiku u sebi, ali ponajviše to je film o ljudima koji se nalaze sigurno zatvoreni u svoje živote, čije interakcije s drugim likovima predstavljaju tek običnu svakodnevicu, a čije će se sudbine, neplanirano, kako bi drugačije i bilo, ispreplesti na takav način da će postati posve jasno kako je i površna svakodnevica ono što nas drži u nekakvom tihom iščekivanju sutrašnjeg dana.

Tako Melvin, iako nije baš veliki fan interakcije s ljudima, skoro svaki dan provodi u omiljenom restoranu, vodeći male razgovore s konobaricom Carol, na svoj osebujni način, čak ni ne primjećujući kako je ona jedna od rijetkih koja ga trpi i to sa smiješkom na licu i spremnom dosjetkom na jeziku.

Carol, iako više po „službenoj“ dužnosti trpi Melvina nego iz dobrote svojeg srca, u njemu vidi usamljenu osobu, nespremnu da to i prizna (čak i nesposobnu za takvo priznanje) što joj olakšava površnu interakciju, bez da ima ikakve volje upoznati ga bolje. Njihovo malo društvo zaokružit će i gay umjetnik Simon, ali tri osobe odvojene u svoje zasebne cjeline ukrstit će svoje putove kad se dogodi nepredviđene stvari. Simon će završiti u bolnici, a na Melvinu će ostati da se brine o njegovom psu (istom onom kojeg je jednom prilikom lansirao niz otpadnu cijev) što je zadatak iz prisile, ali će prerasti u ugodu.

Dapače, nakon što se Simon vrati iz bolnice, njih dvojica će početi sklapati čudno, ali iskreno prijateljstvo.

Ni situacija s Carol neće ostati samo na površnosti jer Melvin jednostavno neće prihvatiti njezin odlazak iz omiljenog mu restorana. Naravno, iako uvjeren da je to sve radi njega, shvatit će da Carol ima život i izvan restorana te da sama odgaja bolesnog sina te će izvesti malu intervenciju osiguravanja bolje zdravstvene njege za njega samo kako ona ne bi morala tražiti drugi posao.

I zato jer se uopće nije složio s novom konobaricom, što je ipak sporedna stvar. No, u svemu tome Melvin će si priznati da njegov interes za Carol nije samo zato da mu svako jutro služi doručak već nešto dublje, intimnije, i da bi to doprlo do nje, morat će napraviti i pokoju intervenciju i na sebi.

Na prvi pogled balansiranje s tri potpuno različita lika djeluje kao popriličan komad posla, no redatelj James Brooks kao da nije imao nikakvih problema s time, počevši s njima kao trima odvojenim svjetovima, te završivši kao jednim, spojenim i još uvijek u fazi nadogradnje, ali ugodnim za sve uključene.

Ne samo da je uspješno izveo integraciju tri lika u jednu cjelinu već je spretno spojio klišeje (neodlučni gay, cinični pisac, samohrana majka) s različitim razinama osobnih emocija s kojima se likovi suočavaju, stvarajući mješavinu humora i osjećajnosti koja ne djeluje isforsirano već prirodno, kao da su likovi uistinu prošli cijelu jednu ljestvicu promjena, suočavajući ih s njihovim nedostacima, uspješno stvarajući trodimenzionalne likove s kojima se publika može bez problema poistovjetiti.

Naravno, riječi bez osjećaja i nemaju nekakvu posebnu vrijednost zato treba skinuti kapu i cjelokupnom glumačkom ansamblu koji je unio duh i život u napisano.

Jack i Helen Hunt su za svoje izvedbe pokupili i Oscare (iako baš i ne držim do njih kao nekakvo mjerilo, ovdje su otišli u zaslužene ruke) no čak su i one sporedne minijature odrađene sa stilom (Cuba Godding Jr. i poznati scenarist Shane Black kao vlasnik restorana) nadopunjujući glavnu družinu.

Romantična komedija, s jakim daškom drame, izvela je gotovo nemoguće, spojivši zabavu, emocije, toplu priču, odlične glumačke izvedbe, uvjerljive dijalog u jednu opuštenu, ali izrazito nadahnutu cjelinu nakon koje se osjećate da ste gledali poseban filmski doživljaj.

  Izvor fotografije i teksta: Deckardov kutak

Komentari

Neki baner