Sarajevska hronika: Sijeda dlaka donosi sreću
Iz njegovog kuta

Sarajevska hronika: Sijeda dlaka donosi sreću

Ponedjeljak, treći septembar, i buđenje teže od Tantalovih muka i Sizifovog kamena zajedno.

Rondam dok gasim nikad iritantniju melodiju alarma, pa trljam oči sjedeći starački poguren na rubu kreveta. Radni vikend mi iza leđa zviždi sve melodije pospanosti i vuče me nazad jastuku. Otimam se i nekako ustajem, tegleći stopala za sobom prema kupatilu. Zagrabim vode pa samom sebi lupim par mokrih šamara, dozovem se i pogledam lik u odrazu.

U ćošku brade nazire se prva sijeda dlaka. Čitava, s kraja na kraj, bijela k’o najbjelje mlijeko. Jebote, pomislim, počeo sam da starim s dvadeset šest. Prebirem kroz bradu pa krenem da je izolujem, ko što gepard kad lovi antilope, onu jednu ranjivu i bolesnu izdvaja iz krda – ali mi neće nikako pod ruku.

Dobrih desetak minuta ostavim u tom poslu, i kada je napokon osamim, prihvatim je prstima i krenem je iščupati – pa se očas sjetim kako mi je mati jednom govorila da jedna sijeda dlaka u bradi znači dobru sreću. Niti sam praznovjeran niti imam pojma otkud joj to, ali znam k’o što znam kako se zovem, tačno je tako govorila.

I ostavim je, šta ću. Slažem sebe da će mi pravo dobro stajati sijeda kosa i brada, posušim lice peškirom i krenem se spremati za posao.

U vožnji do firme, koja spletom okolnosti traje dobrih 45 minuta, protutnja mi kroz glavu čitav niz scenarija budućnosti i života kakve bih mogao da vodim. Dok se u trakama ispred mene izmjenjuju i pretiču kojekakva bijesna vozila, ja kazaljku svezao za osamdeset i tako polusnen, kotrljam auto niz brzu cestu uz neku prastaru muziku s radija.

Već sada znam da će me kad tad stići kriza srednjih godina, čujem kako čuči negdje u meni i čeka pravi čas da me zgrabi. Kada se to desi, vjerovatno ću kupiti sebi kabriolet – ako već ne izgubim svu kosu u tim godinama. Bez kose mi kabriolet ne treba. Ako budem ćelav, kupit ću motor i uraditi neku bijesnu tetovažu, furati naočale, majice bez rukava i sav taj kulerski fazon. Ide to s pjesništvom, šta fali?

Ako bih imao ženu, te moje sulude faze bi joj vjerovatno izvadile i posljednji živac koji je preživio brak sa mnom, ali bi me trpila jer bi znala da se za par dana, kako to sa mnom uvijek i biva, sve jedna glupost završi a nos mi ostane zakopan u knjigama i praznom papiru. Ili to, ili bi sa mnom jahala na motoru.

Nabavili bi one kacige iz drugog svjetskog rata, tetovirali ruke i ramena, obukli kožnjake s bajkerskim motivima i krenuli na sve poznate rute ovog svijeta.

Zanemarujem novac u mojim jutarnjim sanjarenjima, samog sebe uvjeravam da sam tada već veliki pisac, da imam armiju čitaoca po cijelom svijetu i da u svakom gradu mogu naći nekog ko mi prepoznaje lik.
Negdje pred ulaz u kružni tok, sirena kamiona mi razbija maštariju u stotinu komada, a zeleno svjetlo sa semafora sugeriše mi da sam kreten koji zadržava čitavu traku.

Blicam sva četiri, da se izvinem čovjeku iza, pa se prvom pomjerim s mrtve tačke i oprezno krenem niz cestu. Iza kružnog toka, na pravcu koji vodi ka firmi i gdje nikada nikoga nema, misao mi odluta na ideju klinaca i sve moje maštarije o divljanju po svijetu rasplinu se kroz poluotvoren prozor, i već se vidim kako na debeloj fotelji, uz do plafona velike police pretrpane knjigama, jednom malom klipanu objašnjavam taj opsesivni svijet književnosti i sve njegove skrivene sobe.

U ogledalu auta, obasjana suncem što udara direktno u lice, svjetluca ona jedna sijeda dlaka, i još nošena vjetrom titra i raduje se novom životu. Ne znam mnogo toga o godinama što dolaze, niti se usuđujem zaželjeti išta više od dobrog zdravlja i još par napisanih pjesama ali, ovako kad pustim snove da jezde niz brzu cestu i množe se bez kontrole, nekako mi toplo djeluje misao da nekoga podučim životu.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner