Brak iz ljubavi ili masovni trend?
Cafe

Brak iz ljubavi ili masovni trend?

Da sam se rodila samo stoljeće ranije vjerojatno bih svoje dvadesete dočekala u krugu muža, glave obitelji i vjerojatno dvoje ili troje djece.

Dvadesete ne bi simbolizirale mladost, slobodu, zabavu ili obrazovanje, rad na sebi i samousavršavanje. Rodiš se, pomažeš obitelji, odseliš se u drugu obitelj i nastavljaš ciklus. Ovdje ću generalizirati, i žene i muškarci su bili ti koji su u ranim ili kasnim dvadesetima osnivali vlastite obitelji. I najčešće su to brakovi naših baka i djedova, čak i roditelja, osoba koje gledamo od malih nogu, osoba koji svoj brak održe „i u zdravlju i bolesti“, „i u bogatstvu i siromaštvu“, do kraja života.

Danas, danas je već jedna druga priča.

Društvo se i dalje nije odlučilo jesu li djevojke iznad 25 već „stare cure“ ili su jednostavno neovisne i sposobne uzdržavati same sebe bez muškarca kao glavnog u njihovim životima. Sva pomutnja oko biološkog sata, oko toga da je glavni cilj u životu pronaći nekog tko će biti tvoja srodna duša se drastično fokusirala na dvadesete.

Da sam se rodila nekoliko godina kasnije pripadala bih tzv.milenijum generaciji – modernoj generaciji koja se rodila s tehnologijom, koja odrasta uz masovne medije i koja je izloženima nekim novim, modernim opasnostima.

Isto tako, vjerojatno bih ranije ušla u svijet odraslih jer danas je teško raspoznati ima li djevojka 16 ili 25 godina, zahvaljujući raznim kozmetičkim inovacijama, filterima i trendovima.

Aha, brak iz ljubavi ili masovni trend?

Sjedim s prijateljicom na kavi i komentiramo kako se svi oko nas zaručuju ili čekaju prinovu, a ona se ubaci i kaže kako joj s 27 godina to još ne pada na pamet. Smije se i govori „Neka njih, kad se ja napokon udam pola od njih će biti rastavljeno.“ I obje shvatimo kako je to vjerojatno istina.

Ako bi tražili razloge zašto do toga dolazi, iz mog iskustva rekla bih da je to jer je mladima dosadno. I je, da, jer nemaju zanimaciju i ne znaju što bi sa sobom.

S 14 ili 15 već krećemo izlaziti, s 18 ili 19 odemo na fakultet, kamo sreće u drugi grad gdje ćemo imati veću dozu slobode nego u roditeljskoj kući, s 21 ćemo shvatiti da nam se ne da izlaziti jer to radimo proteklih 6 godina i da baš želimo nekog tko će s nama gledati serije i jesti pizzu. I onda s Netflixa i chilla samo sklizne u vječnu ljubav.

Šalila bih se, ali voljela bih znati motiv koji će mlade dvadesetogodišnjake navesti na to da odluče zaprositi svoju djevojku/dečka kojega znaju proteklih godinu-dvije.

Ljubav, reći će mnogi, ali ljubav nije statična.

I naravno da će se svi kuniti u ljubav i brak i neće razmišljati o tome da nešto može poći po zlu ali najčešće pođe. I najčešće se ti isti, srodni parovi, nerijetko rastanu već do 30. godine života. Jer ne ide, jer im se ne trudi, jer im je za oko zapeo netko novi, jer im se ponovno izlazi nakon nekoliko godina Netflixa and chilla.

Da, jer je moguće da su bili nezreli s 21 kad su se obećali na „dok nas smrt ne rastavi“. Nismo svi isti, neće se mnogo ljudi složiti s ovakvim razmišljanjem, neki će reći da najbolje znaju što rade sa svojim životom i svojim partnerom i to je u redu.

Svijet bi bio dosadan kad bi svi razmišljali isto i slijedili iste životne ciljeve. Ali kad bi se zapitali što za nas znači brak i odgoj djece, shvatili bi da s 21 godinu nismo ni sa sobom završili, a kamoli da se bacimo u odgoj drugog bića.

Možda bi u novim zavjetima trebalo stajati:

„Volite se, ljubite se, čuvajte se Instagrama i ostalih modernih zala“, a za papir i zaklinjanje na vječnost ćemo lako, tamo s par godina iskustva više, kad naučimo ne odustajati nakon prve svađe.

Kad naučimo prihvatiti tuđe mane, kad se naviknemo na kompromis, kad počnemo poštovati i uvažavati tuđu perspektivu ali i onda kad budemo spremni misliti na drugu osobu više nego što mislimo na same sebe.

Komentari

Neki baner