Iza maske
Cafe

Iza maske

Prije neki sam dan u trgovini srela jednu kolegicu. Jedva sam ju prepoznala. Blijeda i s podočnjacima, izgledala je prilično nezdravo. Pozdravile smo se, malo popričale, a ja sam ju sigurno tri puta pitala kako je, očekujući valjda da će se potužiti na nešto. Nije se naspavala, prehlađena je i tome slično. Ali ništa. Ona vesela i nasmijana kao i uvijek.

No, valjda sam je, nesvjesno, preintenzivno promatrala, pa je u jednom trenutku rekla: “Joj, nemoj me gledat’, nemam šminke, izgledam kao zombi!” Onda mi je sinulo! To je to! Nije imala šminku. Dosad sam je uvijek viđala u “punoj ratnoj spremi”, s kompletnim makeupom, sve onako kozmopolitanski savršeno.

Tog dana u trgovini, bila je prirodna. Onako savršeno nesavršena.

A ja sam pomislila da je bolesna, jer nije imala tri sloja pudera ili trepavice kao Bambi. Sve zato što je u osam godina poznanstva nikada nisam vidjela bez šminke. Da se razumijemo, i sama se dugo vremena šminkam i, iskreno, rijetko izlazim bez makeupa.

Ništa pretjerano, malo pudera, rumenila i maskare, ali naprosto ga mora biti. Nije to sad stvar neke nesigurnosti, već se naprosto volim šminkati, isprobavati nešto novo. No, nošenje makeupa je stvar vlastitog odabira i neću vam danas pričati o tome.

Ono što sam htjela reći jest – što kad šminka više nije ukras, već maska iza koje se krijemo?

Moja je mama imala prijateljicu i radnu kolegicu, nazvat ćemo je Ana, koju suprug u 15 godina braka nije vidio bez šminke. U “natural” izdanju nisu je do svog puberteta vidjela niti njezina djeca. Godinama se budila i ustajala prije supruga da bi stavila puder, maskaru, ruž, nacrtala si obrve i namjestila frizuru. S obzirom na to da su oboje radili od 6 ujutro, ustajala se u 4 sata. Našminkala se, skuhala mužu kavu, priredila djeci sve što treba.

Na kraju dana, u kupaonicu se išla umiti tek nakon što bi joj muž poželio laku noć i utonuo u san. Znala sam pitati mamu kako je Anin suprug mogao to izdržati, zar niti u jednom trenutku nije poželio vidjeti suprugu bez svih tih “fasada”.

Mama je rekla kako je Anu prvi suprug u svih deset godina braka psihički zlostavljao govoreći joj kako je ružna i bezvrijedna, pa se još u braku, kako bi mu se svidjela, počela intenzivnije šminkati, a to se naprosto nastavilo kroz sve godine koje su slijedile. Ana je pronašla “lice” iza kojeg se mogla sakriti.

To je lice nakon nekog vremena bilo jedino koje je htjela vidjeti u zrcalu.

Postalo je maska iza koje su se sakrile neke teške misli i ružne riječi. Čak niti ljubav drugog supruga, onog koji je doista zavolio njezinu dušu, mnogo prije lica, nije bila dovoljna da joj dopusti da jednog jutra pričeka da ju on probudi.

Najljepša jutra i najromantičnije večeri njihova braka provela je nanoseći i skidajući „krinku“ s lica. Uporno je skrivala pogled iza (pre)dugih trepavica, iscrtavala vesele grimase na tužnim vjeđama.

Bilo je tu i smiješnih trenutaka. Jednom je prilikom, prema maminoj priči, Ana je došla na posao bez obrva. Naime, običavala je crnom olovkom tanko iscrtavati luk obrva, a kako je tog dana bio jaki pljusak, Anine su se obrve naprosto – oprale. Točnije, jedna se oprala, a druga razmazala, pa su je ostatak dana zafrkavale da izgleda kao tužni klaun.

No, svi su je prihvatili takvu i nitko više nije primjećivao njezinu šminku, sve dok jednog dana, (baš kao i moja kolegica s početka priče), Ana nije došla k nama u posjetu bez trunke makeupa.  Bilo je to prije neke tri godine i sjećam se kako je zavladao apsolutni tajac kad je ušla u naš dnevni boravak.

Na trenutak smo pomislili da je netko pogriješio vrata. Nakon prvotnog, pa šoka, moja ju je mama napokon upitala – “Ana, a gdje je šminka?”, na što je ova odgovorila kako je s kćeri bila u kupovini i u jednom joj trenutku ponudila kupiti ruž za usne.

Kćerka joj je tiho zahvalila i rekla kako ne želi imati tako puno šminke kao mama.

“Rekla mi je, po prvi put u životu, kako sam ja sigurno najljepša bez šminke i da će me svi jednako voljeti i ako ju ne budem nosila. I to je bilo to. Kao da mi je netko skinuo povez s očiju. Pomislila sam, moje me se vlastito dijete stidi”, rekla nam je tad Ana. Nismo mogli vjerovati. Tek tako. Tolike godine nagovaranja, a sve se riješilo jednom rečenicom.
I evo je, u 60-toj ljepša nego ikada. Voli samu sebe i zato je (još više) vole i svi ostali.

Zašto sve ovo? Šminkanje je nečija privatna stvar, reći ćete; neke žene ju vole više, neke manje.

I bit ćete apsolutno u pravu. No, u životu ponekad i one najbanalnije stvari kriju nešto mnogo više. Nekad šminka ne prekriva samo lice, nego i dušu, misli, snove. Skrije one prave ukrase svake žene.

A tada je vrijeme da maske padnu.

Komentari

Neki baner