Kako voliš?
Razmišljanja

Kako voliš?

Ja doista ne znam voljeti drugačije, nego duboko uroniti u sve. U svako jutro, svako veče, svaki treptaj, svaku nježnost i ljepotu, ali i u svaku grubost što zagrebe dušu.

U svako biće, svaku njegovu trepavicu od korijena do vrha, u svaku pticu i svako pero na njenim krilima, u sva tijela i njihove radosti i boli, duboko, do same srži. Jedino tako i nikako drugačije volim.

Nitko me tome nikada nije učio jer se to ne može naučiti. Takav dođeš ovamo, u ovu ludu avanturu.

I dođeš silno entuzijastičan i pun povjerenja, s tisućljetnim i još toliko na beskraj znanjima. Iako Ti je tijelo maleno i naizgled slabašno i iako će Te cijeloga života uvjeravati da ne znaš, da nije do Tebe, da nema savršenog, da nisi došao da bi živio sebe jer se to ne može, da nije na Tebi da prodireš u dubine jer je odande daleko do površine na kojoj hvataš zrak koji moraš hvatati, sve Ti, Dušo moja, znaš.

I govore da sve nešto moraš, neprestano moraš inače si lud i izgubljen si slučaj u gomili izgubljenih koji ne znaju drugačije, nego morati, a svejedno su izgubljeni.

Oni ne shvaćaju da tamo negdje u dubinama dišeš iz nekih drugih izvora, kroz dušu, kroz srce, ne tek kroz nos, i dišeš savršeno mirno, znajući da savršenstvo postoji. Svakome njegovo,

Tebi Tvoje.

No, tamo na površini dok hvataš dah i ne zaranjaš duboko, dok vodiš bitke svoga uma i trošiš se nemilice na njih, uvjeravajući sebe da tako mora biti, da je borba realna, sve drugo iluzija, Ti zaboravljaš da si došao savršen i da si to još uvijek, čim se povežeš sa sobom.

A to ne možeš na površini, u polovičnom dahu jer ondje sve vidiš polovično, i život i ljude, i pticu u letu. Ondje gledaš u nečije oči, a ne znaš koje su boje ni kako mu izgledaju trepavice.

Gledaš u pticu i ne vidiš joj krilo, a bit ćeš u stanju uvjeravati satima nekoga da ptica leti. I trošiti se u beskraj kako bi mu objasnio sve fizičke i druge zakonitosti leta.

Dok god smo u stanju negiranja dubine da bismo opravdali svoje površine i dok god uvjeravamo sebe da ne postojimo u autentičnom, slobodnom i radosnom obliku koji je naše apsolutno savršenstvo, a apsolutnih savršenstava ima oko sedam zarez četrdeset devet milijardi.

Samo većina drži srce zatvorenim u utapa se u zamkama uma na površini, negirajući savršenstvo kao takvo, nećemo steći povjerenje za duboki zaron ispod površine. Za udah na srce i dušu.

Za savršenstvo unatoč svim previranjima.

Jer ono postoji, doista postoji, ne samo na slikama i profilima, ne samo kad je sve po nalogu našega uma i u službi ega. Ono postoji svakoga dana, ispod kože, iza zatvorenih vrata, iza teških i lakih trenutaka jer ispod površine ne može biti drugačije. Tvoja je percepcija autentična. Zidine uma su pale i propustile Te do Tebe samog.

I svaki je dan i svaka noć, kakva god bila, savršena baš takva kakva jest. Po mjeri je stvarnoga Tebe. Ne trošiš se da bi objašnjavao zašto i kako ptica leti. Ne. Ti samo zatvoriš oči i uživaš osjećati njen let!

Hvala Ti, Živote, na dubinama!

Savršenstvo postoji.

Ono nije niša drugo nego sinonim za autentično življenje.

Ako povjerujemo da ga nema, neće ga ni biti.

Kao i uvijek, na Tebi je.

Izvor: www.marinapapec.com

Komentari

Neki baner