Tereti koje taložimo na duši
Usputna misao

Tereti koje taložimo na duši

Bilo bi lijepo kada bi sve brige koje nosimo sa sobom mogli spakovati u jednu torbu, ostaviti pored puta i nastaviti dalje.

Sve one brige koje nam se talože na duši. Kriju u skrivenim pretincima. Koje nas usporavaju i koje su pretežak teret na i onako istrošenim plećima, ostaviti pored puta da ih vjetar ili voda odnese.

Nama ne trebaju. Jer čemu? Čemu brige? Strahovi od sutra? Slutnje? Crne slutnje koje se noćima spuštaju na naš san i ne daju mu na oči.

Čemu pitanja šta će s nama biti sutra? Kako ćemo ovo i kako ćemo ono? Čemu sve one misli zbog kojih se noću prevrćemo po krevetu? Crne i teške misli.

One koji utjeruju strah u kosti pa su naši koraci još teži. Bilo bi lijepo kada bi ih sve mogli strpati u jednu vreću i baciti niz rijeku. Jer nam ne trebaju. Jer nam odmažu. Smetaju.

Oduzimaju i ovo malo snage što imamo. Dave. Guše.

Ne daju da koračamo dalje. Ne daju da trezveno razmišljamo. Zamračuju vid. Pa se brinemo. Pa se mučimo.

A brinemo se jer mislimo da upravljamo kormilom naših života, a ne vidimo da nas neki nepoznati vjetrovi okreću gdje oni hoće. Čas u poznatom, čas u nepoznatom smjeru. I dok mi vučemo za sobom teške vreće briga.

Dok jedva dišemo od njihovog tereta, život nam sprema iznenađenja.

Nekad lijepa, nekad ružna. Nešto nam da, nešto ukrade. Obori nas na koljena i digne do neba. A mi živimo uvjereni da držimo kormilo u svojim rukama i vučemo vreće briga za sobom kao da nam nešto znače. Kao da s njima možemo nešto promijeniti.

Bilo bi lijepo kada bi ih sve mogli ostaviti pored puta. Otresti sa sebe i nastaviti dalje. Jer dok se mi brinemo, život prolazi pored nas. I okreće nas onako kako on hoće. I vodi putevima koji on bira. Ne mi.

Izvor: Govor tišine by Ilda Dedić

 

Komentari

Neki baner