Pripadaš li životu?
Razmišljanja

Pripadaš li životu?

Oduvijek sam se pitala kako žive ljude koji ne vjeruju u ništa osim u svojih 10 prstiju i oni koji vjeruju da ih crna zemljica pokopa i da je tu kraj… a meni početak.

Što se tiče osobnog iskustva mahom su mi u životu pružili ruku kad je bilo najteže oni koji se kunu da Boga nema ili su neka vrsta agnostika.

Najveća zla priređivali su oni koji su vrlo teološki potkovani ili znaju i vjeruju u nešto…izvan smrti. I hvala im. Jer sam se stoput radi njih upitala pa što je ovo? Ovo nije nikakav hvalospjev tuđim (ne)vjerovanjima nego jednostavno divljenje ljudima koji imaju ono što meni bez vjere nije moguće, doduše nisam ni probala. Pokušavam razumjeti, onako čisto ljudski i racionalno di je tu neka poveznica.

Shvaćam da je zapravo vrijednost koja nam je na ljestvici prioriteta u vlastitom životu poveznica za sve ljudsko i dobro što manifestiramo. I sramim se puno nekada. Što se zovem vjernikom a toliko propustim. I što su često oni koji su ateisti spremniji pomoći od ” velikih” vjernika koji konzumiraju sakramente.

Osobno od tad mislim da ako te ono što duhovno konzumiraš ne dovodi do toga da si bolji čovjek i da si više tu za druge, beskorisno je.

Opet, da nije toga možda bi bili još gori. Tko bi ga znao. Jer više Boga u kojeg vjerujem nekad otkrijem u onome koji nije vjernik, i znam se tome diviti. Nije to isključivo osoba imenom i prezimenom nego baš i konkretno ta dinamika djelovanja u ljudskim životima.

Sretna sam jer je u tome srušena svaka moja predrasuda o ljudima koji su u nekoj fazi života nečim deklarirani i odredivi. Ovdje je samo ljubav njena manifestacija, deklaracija i brend. Koji ne zakaže ni pod okolnostima ni pod teretima koji netko nosi. I zato je divno biti čovjekom i dar veliki prakticirati sofisticirano i sa senzibilitetom za druge tu svoju ljudskost. Bez naglaska na svjetonazore i prakticiranja tzv.vjere.

Možda sve ovo skupa zvuči kao neki novi New age princip, ali ono što meni daje snagu je moja vjera u Isusa i katoličku Crkvu. Koja mi je treća majka. I zahvalna sam jer ja jedino tako mogu biti više čovjek za druge.

Pomaže mi da se mogu kontrolirati, da imam snagu živjeti, da imam uzore i uzance dokle mogu s nečim ići, te da jednostavno vjerujem da nakon što me pokopaju u 2 metra, počinje nešto novo. Za mene.

Svaka čast ljudima koji to mogu sami od sebe i svojim ljudskim snagama. Neka nam svima bude kako vjerujemo. Pišite kako vi živite s onim u što vjerujete.

Komentari

Neki baner