Zašto Miljacka smrdi?
Iz njegovog kuta

Zašto Miljacka smrdi?

Miljacka nije kakva rijeka ako je gledaš po boji, mirisima il’ ne daj Bože, smeću koje se kupa na sve jednom slapu spuštenom niz Sarajevo.

Al’ Miljacka itekako jest’ kakva rijeka kad je gledaš zaljubljen, pa ti meščini draža nego ne znam ti kakva svjetska ljepotica il’ Bog zna kakav okean. Meni se vala gadila, džaba bih vam lag’o, gadila mi se dobar dio djetinjstva i znao sam se ufatit’ za nos i okretat’ kad kraj nje naiđem – al’ sudbina htjela da je zavolim nekad početkom fakulteta. Rijeku mislim.

Šta bi’, kako bi’, ne znam tačno ni ja. Znam samo da sam jedan dan kren’o na kafu sa nekom curom iz provincije i kasnije se nešto sam vraćao preko Vilsonovog i trkeljao po džepovima, a kako je sunce padalo iza onih zgrada sa Kovačića pravo meni po nosu, tako mi se pogled svezao za ono drveće, za klupu i kameni zidić uz rijeku, pa sam sjeo i zagled’o se u šareni odraz sunca, u patke uz obalu, u gumene lopte što se tumbaju po onim slapovima i prvi put za života fakat pomislio kako mi je Miljacka nekako – lijepa.

Kako koji ispit na faksu, ja tako padnem. Kako koje predavanje, ja gledajuć’ u tablu i profesora njene oči u mislima mjerim.

Načisto pomahnit’o, k’o da nikad ženske nisam vidio, a da me ubiješ, ne smjeh joj reć’. Nizale se kafe i izlasci, nizale se naše priče i planovi, i tako se danima drugarski jedno drugom ispovijedali, jedno za drugim meščini žalili, al’ oboje ni koraka preko zabranjene linije prijateljstva nismo napravili.

A onda me nekakvo ludilo preko noći svezalo pa sam jednog od onih dana kad je sunce padalo iza onih zgrada sa Kovačića pa pravo meni po nosu, uzeo provincijalku za ruku i odveo je na Vilsonovo.

Ima jedan skriveni puteljak, malo raje zna za njeg’, al’ ako kreneš tim puteljkom i paziš kud staješ, siđeš na jedan fino ozidan kameni dio ploče koja se spušta tik do obale rijeke.

Tu smo sišli i tu sjedili. Kraj vode gledali kako sunce maltretira sve jednog čovjeka koji se jutros nije sjetio ponijet’ sunčanice, pa brojali ko će sve naić’ preko visećeg mosta i u tom brojanju jedno drugom pričali koještarije, i gledali se, i onda pružili jakne i torbe pa legli na njih čelima okrenutim suncu, pa se još malo gledali, pa šaptali i sve jedno drugom rekli, i samo se poljubili nismo.

Ma nismo se vala ni takli kako treba, neću vam lagat’.

Ne znam da l’ je to bilo zato što sam kukavica, il je to bilo zato što smo premladi i preglupi da išta vrijedno prepoznamo, al’ smo se vratili na fakultet k’o da nam se ništa desilo nije. Kasnije su uslijedila nekakva zatišja, nekakve čudne životne odluke i naša zapostavljanja jedno drugog.

Ni od ljubavi ni od prijateljstva na kraju ne bješe ništa – jeste doduše bila jedna kafa i jedan razgovor, kad je došla ljepša nego išta u Saraj’vu i meščini htjela da ponovo nešto bude, al’ meni Miljacka taj dan smrdila a kad ti Miljacka smrdi, nit će šta lijepo bit’, nit će se dan po lijepome upamtit – i tako smo se i razišli.

Nismo više nikad sjedili nit pričali, neke se nove ljubavi desile u našim životima, rijeka nam mirisala na nečije druge kose i sunce sijalo preko nečijih drugih obraza, al’ je vidjeh neki dan, na jednoj od slika sa svemoćnih društvenih mreža – i vidjeh da se udaje.

Bi’ mi drago da je našla nekakav mir i luku za koju će svezati osmijeh, ali se u istom času sjetih onog dana na kamenoj ploči uz obalu rijeke kad smo se gledali i šaptali i šta sve nismo rekli i pomislili – i sve nešto mislim, ma mog’o bih se zakleti da je rekla da joj rijeka lijepo Miriše.

Šta ti je život.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner