Pojedi tu žabu!
Razmišljanja

Pojedi tu žabu!

“Ako moraš pojesti žabu, najbolje je pojesti je odmah ujutro, a ako moraš pojesti dvije žabe, onda je najbolje da pojedeš najprije veću”. – rekao je Mark Twain.

Nedavno mi je u ruke došla knjiga „Pojedi tu žabu“. Naravno, nitko od nas ne jede sirove žabe natašte za doručak, ali ovdje se radi o čistoj organizaciji vremena i porivu svih nas da prolongiramo stvari koje moramo obaviti za kasnije, najčešće nikad.

Živim s osobom koja uvijek sve prolongira. Kad se pojavi nekakav problem, on ga uporno ignorira kao da će nestati sam od sebe, što mene beskrajno živcira.

Stvari se rješavaju odmah, po kratkom postupku.

Preneseno, Mark Twain je ustvari želio reći da one najteže stvari treba obaviti prve. Nakon njih bilo koji zadatak činit će se lakši. Kad riješimo najteži zadatak ili problem prvi ujutro, ostatak dana lebdimo u osjećaju zadovoljstva, što se opet odražava na našu produktivnost u ostatku vremena kojim raspolažemo.

Meni je dugo trebalo da se istreniram na takav način razmišljanja.

Prokrastinacija ili odgađanje stvari bila je moja diploma u mlađim danima. Iz sadašnje perspektive, mogu sagledati u čemu je zapravo bio problem.

Godinama sam mislila da je to lijenost, ali onda sam došla do zaključka da većina ljudi odgađa rješavanje problem zbog stresa ili nesigurnosti, a ne lijenosti. Izvana se to čini jednostavno, ali problem leži u strahu od onoga što će se dogoditi. A što se može dogoditi?

Najgori je neuspjeh. No, kad počneš promatrati neuspjeh ne kao tragediju, nego kao pouku, onda i strah od rješavanja problema postaje beznačajan, ako ne i potpuno beskoristan.

Godinama sam živjela s krivnjom radi propasti posla koji sam radila.

Sad znam da je to bila škola za moj trenutni život. Više ne žalim radi ničega. Jednostavno se dogodilo što se moralo dogoditi. Nikad nisam pojela žabu ujutro. Čekala sam danima, tjednima, da ona naraste do te mjere da ju je više bilo nemoguće pojesti. To se događa kad odgađamo stvari.

One se gomilaju, a teret na leđima postaje sve teži. Više ne možemo spavati, normalno funkcionirati, a svako naše lijeganje u krevet obilježeno je ogromnim količinama stresa znajući da je problem još uvijek tu, da vreba iz prikrajka.

Obuzme nas u tolikoj mjeri da nas počnu proganjati noćne more, i onda je kraj. Stres, apatija ili anksioznost su tamo iza ugla, čekajući da tinjanje postane vatra. I tada smo izgorjeli.
Pojesti žabu nije isto što i impulzivno pristupiti rješavanju problema.

Moja šefica Kristina, na poslu koji sam radila prije nekoliko godina imala je vrlo pametnu taktiku. Kad bi se pojavio problem, ona ga je prespavala, ili ako je bio hitan, izašla van i zapalila cigaretu. Svaka njena reakcija i riječ bi bila odmjerena i prikladna. Nikad nije reagirala impulzivno.

Svaki mail pisala bi koncizno i poslovno, s činjenicama bez emocija. I dan danas je uspješna poslovna žena, vlasnica vlastitog poduzeća, od koje sam najviše naučila i beskrajno joj hvala na tome.

Kad jedete žabu, potrebno ju je dobro proučiti.

Ona me nesvjesno tome naučila. Potrebno je vidjeti koliko se opire i miče, ili je već mrtva. Ako je nemirna, pogledajte od kud ju je najlakše progutati. Dajte si vremena da se smirite. Nervozan čovjek nikad neće pojesti žabu. I dobro razmislite dok ju gutate. Ogavna je i skliska. Tu nema mjesta neoprezu i očaju.

A jednom kad pojedete tu prvu žabu, sve se čini nekako lakše. Ostali problemi izgledaju beznačajni, mali… Vi ste ionako pobjednik. Malo vam je zapela u grlu nekoliko puta, ali svejedno ste izgurali. Svaka vam čast. Možda je bila toliko odvratna da vam je ostavila gorak okus u ustima, ali svejedno ste pobijedili.

Jedna po jedna žaba, i postat ćete uspješan čovjek. One koje su vam zapele u grlu pa ste ih ipak povratili, neka vam budu lekcija za život.

Ali zaboga, zaista, nemojte ih ostavljati za neka druga vremena. Neće nestati same od sebe ili se same pojesti. Zagrizite i sretno.

Komentari

Neki baner