Koga li više smeta sjećanje?
Razmišljanja

Koga li više smeta sjećanje?

Znaš, ponekad se pitam čije je sjećanje mučnije?

Tvoje, koji misliš da si oskrnavio svoju uspomenu na ono što si nesretno i bespovratno izgubio, nažalost, ili moje koja mislim da sam iskorištena, pa odbačena. Džabe, ne znam ja bez srca kroz život, a ono pobjesni na isto ime nebitne osobe, želudac se zgrči na svaki zvuk poruke, onda shvatim…

Ne, to nije on, on je majstor za šutnju čak i kad zna da bi njegova riječ imala isto dejstvo kao elektrošok kod umirućeg od srčanog udara.

Jesam li ja zaista tako loša da sam ga odvojila od najbitnijih, zatim razmišljam naglas? Ili su to pak njegove nedovoljno dobre organizacije? I zašto se to odvajanje prokleto odnosilo samo na mene, na druge ne? Zašto sam to morala uopće i pitati, pa ga time zauvijek otjerati iz svog života?

Onda odgovori razum. Zato što nikada ustvari nije ni bio u tvom životu, iako je dobio propusnicu. Okrivio te da bi se osjećao bolje, jer je znao da je pogriješio.

Prema tebi i prema uspomeni. Bilo je jače od njega, ali je znao na početku, kad je pitao da li te može povrijediti, da on to neće moći, no čovjek u njemu je dominirao, pa je poželio da zadovolji potrebu, da još jednom osjeti da pripada, iako ne ondje gdje bi ustvari želio.

U njemu je nadjačao muškarac koji je imao potrebu da se osjeti potrebnim. A nije ti bio potreban.

Snalazila si se bez njega mnogo bolje nego što to sada radiš. Oko tebe nije bila ogromna praznina, koju ništa nije moglo ispuniti do njega, a on to nije mogao. On je ostao zaglavljen u svojim emocijama s kojima se morao nositi baš kao i ti sa svojima, iako nisu upućene u istom pravcu.

Živote, kurvo. Jebeš se s nadom i za par mjeseci dobiješ bol kao produkt, doneseš ga pred vrata i težiš ka novim izazovima i ne pitaš za snagu. Pustiš u njega nekog koga smatraš kao osobu koja nije zaslužila sve te patnje, prije toga nafiluješ me suosjećanjem, da odjednom pomislim da sam spremna na sve za samo jedan osmijeh zbog kojeg mi je toplo oko srca, da odagnam bar gram boli i tereta i ponesem ga skupa s tobom. Onda ćemo oboje ići sporije, ali brže nego bi jedno samo, što je bilo bitno.

Zašto se prosto nisam mogla okrenuti i otići, zanemariti tuđu bol, kao što se tuđin okrenuo i otišao od mene, ostavljajući je onda kompletnu meni? Jednu novu, nepoznatu. 

Ne, nije on kriv, jasno ti je davao do znanja, a ti nisi htjela da vjeruješ, onda stvarnost opali šamar.  Odakle ti uopće drskost da se upuštaš u sve to, pa se sad ponašaš kao djevojčica kojoj su slomili igračku koju je sama ponudila na dlanu?

Volim te, i ti to znaš, samo ne možeš naslutiti koliko. Jesam li i to izgovorila!? Morao si osjetiti tu bol, morala je doprijeti do tebe bar jedna od onih dugih noći u kojoj se srce razdire na komadiće, pa sve što možeš poželjeti je da te nema nikako. Jer te ni nema.

Ti si moja radost i moja tuga. Moj život i moj ubica.

Naučila sam da te neko voli onoliko koliko je u stanju da oprosti. Naučila sam da neke daljina spaja, znaš, a neke i blizina razdvaja. Sve je to odraz količine ljubavi koju osjećamo.

Znam da će mi sad biti još gore. Znam i naučila sam na tišinu i sad je ona jedino što očekujem. Znam da ću jednoga dana naučiti ubiti svoju emociju, a do tada… Do tada se bojim noći, kao što se bojim i da te zaboravim. Ali znaš ti taj osjećaj jako dobro.

Koga li više smeta sjećanje? Tebe koji misliš da si oskrnavio uspomenu ili mene koja mislim da sam iskorištena?

Komentari

Neki baner