Jesmo li sebični ako ne želimo slušati tuđe žalopojke?
Cafe

Jesmo li sebični ako ne želimo slušati tuđe žalopojke?

Jednom sam čula mudrost koja kaže da je čar života u putovanju, a ne u cilju.

Drugim riječima, kada dosegnemo neki cilj, često ostanemo uskraćeni za željenu emociju ili ta emocija ne potraje predugo. Tako si odmah zadajemo novi cilj, a zaboravljamo uživati na putovanju.  Na tom putu svi borimo neke svoje bitke, ali neki s njega ipak izađu umorniji od drugih.

Jedan od razloga zašto ne znamo uživati u životu jest taj što prepreke, iskušenja i neželjene situacije, kroz koje većina nas prolazi, doživljavamo kao kazne ili poraze. Na probleme ne gledamo kao na izazove i prilike za učenje, već se na njima predugo zadržavamo konstantnim žalopojkama.

Ako se malo osvrnete oko sebe, vidjet ćete da su svi u nekim „problemima“.

Problemi na poslu, problemi sa zdravljem, problemi s djecom, problemi s roditeljima… Dok sam jednom ispijala kavu s prijateljicom, nazvala ju je osoba s namjerom da joj prepriča uznemiravajuću situaciju koja se upravo dogodila. Da stvar bude gora, radilo se o situaciji koja se nije dogodila po prvi put. Ponavljala se duže vrijeme.

Ne moram spominjati kako je čitav taj stres i nervoza prešla i na ostale uključene u razgovor. Svi smo šutke sjedili i kimali glavom jer prijateljici si dužan pomagati, makar to značilo opet sjediti na kavi u grču i slušati već stoti put istu priču.

Kako si? Pitanje koje svi želimo ponekad čuti.

Pitanje koje rijetki danas postavljaju s istinskom pažnjom i interesom i pitanje koje, svi ćemo se složiti, da se više postavlja, učinilo bi ovaj svijet boljim mjestom. Naravno da svi želimo biti paženi. Želimo da je nekome stvarno stalo do nas. I sasvim je u redu podijeliti svoju muku s bliskim ljudima, onima od povjerenja.

A ponekad nam bude dovoljno ispričati se s neznancem u čekaonici da se osjetimo lakšima i shvaćenima. Dobrodošao je netko tko će biti s nama kada budemo imali potrebu isplakati dušu, tko će s nama jesti sladoled u ponoć u depresivnoj epizodi i tko će nas pogurati naprijed kada sami nismo u stanju i kada bismo ostali prespavati ostatak života.

Ali gdje je granica i imamo li pravo tresti svoje smeće u tuđe koševe do besvijesti?

Neki prepričavaju svoje probleme jer misle da će im biti lakše ako ih podijele s ostatkom svijeta, neki žele savjet, ali neki to čine iz dosade i pukog pričanja kao takvog, smatrajući da su ih drugi, iz nekog razloga, jednostavno dužni slušati do sudnjeg dana. Dojma sam da možda čak i prevladavaju potonji, koji vole razgovarati o problemima bez stvarne želje da ih riješe.

„Problemi s kojima se suočavamo ne mogu biti riješeni na istom nivou razmišljanja koje je probleme kreiralo.“ (Einstein)

Našla sam se više puta u situaciji kada sam shvatila da se vrtim u začaranom krugu.

Da se pričom bez akcije (promjene) problemi ne rješavaju. Ostaju. I traju. A mogu se na istom mjestu zadržati i godinama. Svjedočila sam i situacijama kada su me upitali za savjet, nakon čega bi opet napravili po svom, a onda iznova tražili savjete.

Također sam se nebrojeno puta zatekla u situaciji kada mi je bilo glupo reći „ne“. U ovom slučaju: „Ne, ne želim više pričati o tvojim problemima. Umaraju me. Loše se osjećam od toga. Na kraju, ionako radiš po svom pa koja je poanta svega?“

Možda se zbog ovoga osjetimo sebičnima, ali ta „sebičnost“ nije ništa veća od „sebičnosti“ druge strane koja želi da je slušate i koja vas pritom neće upitati: „Jesi li raspoložen za jednosatnu seansu o svemu što mi se ne sviđa i što mi ne ide? Imaš li ti možda i svojih problema?“ Uostalom, ljude i plaćaju za to.

Negdje duboko u sebi još vjerujemo da razglabanjem o tuđim problemima ispadamo bolji prijatelji, da time pokazujemo veću suosjećajnost te da veća briga znači i veću ljubav.

Međutim, što ako zapravo svaki put kada odbijemo pričati o problemu činimo uslugu i sebi i drugima?

Vjerujem da je mudrije svu tu energiju usmjeriti na pozitivan ishod. Prestati razgovarati o problemima kojima smo okruženi, a početi konačno razgovarati o rješenjima. Velika je razlika u tome.

„Najbolji način da pobjegnete od problema je da ih riješite.“ (Saporta)

Komentari

Neki baner