Odlazak
Cafe

Odlazak

Zamisli da se jednog jutra probudiš pored stranca.

Tek večer prije ste dijelili snove i želje; poljupcima i obećanjima tkali finu koprenu budućnosti; držali za ruke svoju nerođenu djecu. A u ovo sumorno zimsko jutro se uhvatiš kako sjediš na krevetu i puna pitanja gledaš u spokojne kapke tih bademastih očiju. I shvatiš da ne poznaješ snove koji se kriju iza njih.

Posve su ti maglovite njegove misli dok ga slušaš kako diše nesvjestan tvoje prisutnosti, tvoje ruke koja počiva na zgužvanoj posteljini pored njega.

Ovog hladnog jutra punog vjetra i mokrih pahulja neke noćne sjene su ti se podvukle ispod kapaka i pustila si suzu na njegov obraz.

Onu jednu, čistu suzu koja iza sebe krije bujice, tsunamije i potope. Onu koja se dugo skrivala u kutu oka, drhtala od straha da ne bude primijećena, jer primijetiti znači shvatiti, a shvatiti znači prezreti. On prezire slabost. On je silan, jak alpha mužjak koji je uvijek dobio sve – ljubav, odanost, svako srce koje je dotaknuo.

A dotaknuo ga je lijepim riječima, uvjeravanjima da su njegovi snovi i tvoji snovi, da tvoja budućnost vrijedi samo ako je on u njoj. Nisi se niti snašla, a već se infiltrirao u svaku tvoju misao, u svaku sliku tvoga sna; nalijepio osmijehe i zagrljaje u stranice tvojih albuma.

Gledaš kako je vani vjetar sve jači. Nepoznata se žena skupila u žarko crvenom kaputu čekajući tramvaj na stanici.

Posve sama, poput kapi krvi ističe se u toj uskovitlanoj bjelini. Osvrće se, naginje, nestrpljivo pogledava, ali tramvaj ne dolazi. Možda je zakasnila, tko zna kada će doći drugi. Hoće li ga čekati još dugo, dok ne odustane, dok ne shvati kako je već odavno zakasnila tamo gdje je poželjela doći?

Jesam li i ja zakasnila, voljeni? Je li prekasno da tek sada sjedim ovdje u tišini naše plave spavaće sobe (plavo je tvoja omiljena boja) i razmišljam kako otići? Možda sam to trebala učiniti mnogo prije, možda onda kada mi nisi dopustio da obučem svoju crveno – crnu haljinu (znaš onu koju toliko volim, ima one lijepe šljokice oko rukava), jer si rekao kako u njoj izgledam kao jeftina uličarka.

Možda sam trebala zauvijek zatvoriti vrata našeg minimalistički uređenog stana (ne voliš nepotrebne detalje, znam) onom prilikom kada si bacio sve moje vaze i ukrase, čak i onu mirisnu lampu; zato što je to za seljake i malograđane. Sjećaš se toga? Htjela sam plakati, a ti si me htio „očeličiti“ rekavši mi – da se nisi usudila cviljeti!

Znam. Trebala sam otrčati kao da me svi vrazi gone nakon što sam dva sata puderom pokušavala prekriti onu modricu na obrazu.

Bio si nervozan, znam. Puno radiš, pod stresom si, moraš se opustiti. A ja sam te gnjavila da večer provedeš sa mnom, nesmotreno zaboravljajući kako su ti prijatelji ipak mnogo zabavniji u takvim trenucima.

A nisam otišla. Stajala sam kao prokleta voštana figura. Gluha, slijepa i ravnodušna na riječi onih kojima je bilo stalo. Koji su vidjeli ono što ja nisam htjela. Držala sam se tebe kao utopljenik splavi, a ti si me svako malo gurao ispod površine da vidim kakva me tama i užas čekaju ako odem od tebe. Kakav besmisao krije život ako me ti ne vodiš kroz njega držeći moju kosu u ruci i vukući me po hladnim pločicama našeg hodnika.

„Glupača, mogla je otići“. „Tako joj i treba“. Ja ne bih ostala niti sekunde“. Ne znaju oni, voljeni.

Ne znaju kako je to zaglaviti u glibu svojih slabosti i poricanja, biti toliko slab da se stidiš to priznati i samoj sebi. Upiru prstom, a ne znaju čeka li i njih isto. Skrivaju li i oni suzu u kutu oka i progutaju li katkad tako veliki zalogaj kao što je ponos.

Voljeni, ostavljam te. Užasno me strah. Ne tvoje ruke, ne tvojih opasnih očiju na koje se ponekad navuče onaj čudni sumrak, ne tvoje prijetnje ispod glasa. Bojim se onoga što sam propustila. Bojim se samoće snježnih ulica, svih onih tramvaja na koje sam zakasnila. Plaši me sve što nisam osjetila, a mogla sam.

Spavaj. Tvoja jutra su tek privid, sad tek shvaćam, jer im tama tvog srca nikad ne dopušta da svanu.

Ne želim više živjeti u tvom mraku. Previše je svjetla i bjeline u ovom zimskom svitanju, a ja više nemam vremena čekati. Vrijedim. Previše vrijedim, a da bih sve svoje dala u bescjenje.

Otvaram vrata. Gledam te još kratko dok stojim na pragu i ne osjećam ništa. Ništa više. Za neke stvari plaćamo cijenu još dugo nakon što otkrijemo da su bile bezvrijedne.

Komentari

Neki baner