4 minute ljudskosti
Cafe

4 minute ljudskosti

Gluho neko doba. Nijemo, nedodirljivo, opipljivo samo golim dlanovima i to tek onda kada se prislone tamo gdje puls otkucava. Inače ga se ne vidi. Inače ga se ne čuje i nije nikoga briga.

Prije 4 dana za mene je riječ “ljudskost” izgubila značenje.

Prije 4 dana riječ “ljudstvo” je izgubila smisao. I sada, eto na tom stepenu stagnira. U besmislu.

Prije 4 dana jedan je čovjek gol ležao u izlučevinama sopstvenog tijela. Prije neki je dan promrzao na hladnim pločicama grijuću hladnim dlanovima poslednju flašu alkohola koju je pio a koji mu je popio svaki gram zdrave pameti. Na pločicama koje je sam birao, onim najskupljim koje je našao i postavio na svoje podove.

Baš tu je ležao i dobio promrzline. Nisu se činile tako hladne kad ih je plaćao i gledao majstora kako ih postavlja. Ma ni kad ih je birao. Bile su lijepe i sjajne i zadovoljavale su kriterije. Nije bilo skupljih, italijanske su, znaš! Međutim sada više nisu bile tako lijepe.

Iz te perspektive i nisu bile tako dobre.

Nisu bile ni sjajne, kupile su prašinu Isto kao i one neke obične što bi ih možda našao na pijaci. Dobro je to mogao da osmotri odozdo. Odozgo se ništa nije vidjelo. Sad vidi bolje. Zaboravljen, ostavljen i od svih napušten. Tako je izgledalo.

Zarobljen tako mrvušan u ogromnoj vili koja mu, mislim, nikada nije bila veća i strašnija. Želio je da bude još veća, jeste. Govorio je kako je trebalo da dogradi još jedan sprat, da je ogradi još jednom ogradom, da stavi još bedema i drugih vidova izolacije, no u tom trenutku mislim da mu je kroz glavu prolazilo kajanje što umjesto nje nije sagradio brvnaru sa jednom sobicom. Možda, možda bi ga tada neko čuo.

Možda da su zidovi bili tanji, da nije toliko želio pobjeći od komšija, možda bi i bilo nade da se nekad neko i zaputi njegovim stazama. Da mu pokuca na vrata sa željom da popiju po šoljicu vruće kafe i prebace koju partiju razgovora.

Ali odvojio je kuću od ulice, odvojio ju je velikim ogradama i kilometrima asfaltnog prilaza.

Odvojio se od prolaznika debelim fasadama i roletnama na prozorima. Odvojio se silnim evrima kojima se opasao pa se isto tako zatvorio izaključao da mu se to ne pokrade. Baš za to da ga niko ne vidi i ne čuje. Nije znao da će jednom ležati gol na podu i moliti se da neko pokuca na ta velika vrata.

Da preskoči silne ograde I prođe pored video nadzora. Da ga ti silni evri neće grijati promrzlog na podu, niti pijanog otrezniti. Da mu se neće javiti na telefon I pozvati hitnu pomoć. Nije znao da te pare ne griju, da ne pomažu i ne odgovaraju na pozive i molbe upomoć.


Vezano: Naučila sam kako biti jaka


Prije 4 dana jedan je čovjek ležao gol na podu zarobljen u sopstvenom dvorcu.

Gol među desetine ormana prepunih odjeće. Gladan pored frižidera punih hrane do koje nije mogao da dođe i žedan blizu flaša prepunih tečnosti. I sam, samcijat pored stotine susjeda iz susjednih kuća. Prije 4 dana pojam ljudskosti je izgubila smisao. 4 je dana čovjek ležao sam, svjetlo je danonoćno gorilo i niko se nije zapitao da li to možda sa tim čovjekom nešto nije u redu.

Prije 4 dana sam stigla kući i primila poziv od jedne zabrinute kćerke.

“Ne javlja nam se danima, možeš li otići da ga vidiš”. Mogu, rekla sam. Zatekla sam upaljeno svjetlo u po bijela dana. Zatekla sam gladnog psića kako cvili pored ulaznih vrata. Nije bilo niti jedne stope čovječje otisnute u snijegu.

Zvonila sam niko nije otvarao, zvala nisam čula ni glasa. Ja sam bila ispred a unutra je čovjek u skoro besvjesnom stanju preklinjao za život i koricu kruha umočenu u malo mlake vode. No ja ga nisam čula. Niko od susjeda nije izašao.

Pozvala sam policiju, hitnu pomoć i vatrogasce. Bili smo tu samo moj suprug I ja. Stigli su, provalili skupa vrata i prateći ružne mirise pronašli starca na podu. 4 je dana ležao u izlučevinama sopstvenog tijela.

U gotovo besvjesnom stanju, otrovan od alkohola, modar od pada. Noga je bila okrenuta u pogrešnom pravcu a on onemogućen da napravi koraka u tih hiljadu kvadrata. 4 dana nije bilo niti jednog komšije. 4 minute su im trebale da se skupe svi do jednoga kada su vidjeli da se desilo nešto što nije bilo dobro. 4 minute su trebale ljudskoj znatiželji da promoli nos iza svojih zavjesa i naslađuju se tuđom nesrećom. 4 minute ljudske neljudskosti naspram 4 dana umiranja.

4 minute ljudskosti

Ja sam mu bila ništa. Neko ko mu je slučajno došao tada kući. Neko ko mu je spasio život.

Šta hoću da vam kažem ovom pričom? Valjda ništa, ne znam. Valjda me samo duša boli za tom ljudskom bezobzirnošću, valjda me strah ovog mog cilja za tamo gdje sam krenula, da ću i ja tako jednoga dana gladna zidova sagraditi hladan dvorac pa isto kao on ležati sama na hladnom podu. Valjda hoću da vam kažem da ljudi griju, a ne novac. Valjda hoću da vam kažem da sakupljate prijatelje a ne stvari. Valjda, ne znam. Gluho je ovo neko doba, znate..

Komentari

Neki baner

1 COMMENTS

Comments are closed.