Prošlo je još jedno ljeto bez ispijanja jutarnje kavice u vrtu roditeljskog doma.

Sjećanja me sustižu i suze se miješaju s ugodom. Vidim plažu i more. Vidim tatu kako pregledava vrše. Mamin me osmijeh prati. Uživam u kavi, u svakom milimetru onoga što me okružuje. Tamo je ruža, ovamo mali plodovi limuna, naranči, mandarina…

Jutarnja me tišina preplavljuje svojim mirom.

Osjećam se voljeno i bezbrižno. Na vrtnim vratima ugledam tatino drago, nasmijano lice i oči koje me s ljubavlju gledaju. Sjedim u svom stanu. Dan započinjem kavom. Iako je moje lice mokro od suza, volim svoja sjećanja.

Ponekad imam osjećaj da me grle ruke mojih dragih roditelja. Ponekad. Češće osjećam tugu, onu duboku koja se učahurila i neće nestati. Ali, gutljaj kave mi uvijek iznova donosi draga lica, prvu jutarnju kavu u vrtu, valove koji mi miluju stopala…

Sjećam se i trenutka kad sam prvi put ušla u praznu kuću.

Idući prema vratima, pitala sam se kako ću to preživjeti. Osmijeh na lice vratili su mi koraci mojih nećaka iz stana na katu. Kao najljepša glazba odzvanjali su njihovi dječji glasovi. Ujutro sam ispijala kavu sklupčana na tatinoj fotelji i čudila se toplini koju sam osjetila. Još nije nestalo tragova njihova postojanja. Imala sam osjećaj da me zidovi grle.

Tiho promrmljah: “Dragi moji, najbolja je prva jutarnja kavica u našem domu. Iz šalice čudesno izlaze sve ljepote moga djetinjstva i mladosti, vaša draga lica i toplina, velika, neuništiva!” Bilo je to u prosincu prošle godine. Zaključala sam vrata, sjela u auto i nisam se osvrnula do Čilipa.

Napisala: Snježana Akrap-Sušac