''Pigmenti'' by Zvonimir Grozdić
Čitajmo zajedno

”Pigmenti” by Zvonimir Grozdić

Ovoga lipnja je u biblioteci „Tribine Jutra poezije“ Udruge „FRiKK“ objavljena prva knjiga kojom se obilježio ozbiljni literarni začetak jedne nove književne struje.

Struje nastale iz Roklicerovih zagrebačkih Jutara poezije koja se redovito održavaju u staroj zagrebačkoj kavani „Pod starim krovovima“ (poznatoj i pod nazivom „Kod Šnidaršića“, svojevrsnim hommageom filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“), te „mladih“ Virovitičkih umjetničkih večeri koje su svoje začetke pronašle u simbolici putovanja i kafiću „Cug“ u koji bi zasigurno, nakon razgovora o ratu u Abesiniji kod staroga Šnidaršića, zašao i sam Franjo Šafranek da se zatekao u ovim krajevima.

O ozbiljnosti književne ideje FRiKK-ovaca svjedoči i odabir prvijenca biblioteke.

Radi se, naime, o zbirci pjesama Zvonimira Grozdića pod nazivom „Pigmenti“. Riječ je o autorovom četvrtom tiskanom djelu. Nakon „Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“, „Omlet od odabranih osmijeha“ i „Nuspojave“ uslijedili su „Pigmenti“, poetska zbirka sastavljena od 64 pjesme, a konstruirana od ukupno pet dijelova.

Prvi dio nazvan je „Zaljev“ i sadrži 15 pjesama u kojima se naslućuje pjesnikova povezanost s morem (osobito domicilnim mu Lovranom).

Lirski subjekt putem morskih motiva i motiva prirode iznosi vlastita duševna stanja, osobito naglašavajući samoću, želju za odlaskom, šutnjom i žaljenjem za prokockanim prilikama, uz savršen epilog mirnoće pronađene u Lovranu.

Drugi dio („Koeficijenti.hr“) temelji svojih 12 pjesama na životnim događajima koji su „upakirani“ u motiv igara na sreću, dok se treći dio zbirke („Sve teče po planu“) bavi pjesmama inspiriranima događajima kroz kalendarsku godinu.

„Breaking news“, odnosno četvrti dio, zasnovan je na shvaćanju/prihvaćanju riječi u različitim oblicima: u stihu, u svakodnevnom razgovoru s prijateljem, ljubavnikom, obitelji, sa samim sobom.

Završni dio naslovljen je kao i cijela zbirka.

Donosi pjesme u kojima se emocije lirskoga subjekta iskazuju putem boja, baš kao da objašnjavaju da je pjesničko tijelo obilježeno različitim pigmentima koji njegovu kožu čine toliko drugačijom od svih onih koji pjesnici nisu.

Grozdićev pjesnički opus ove zbirke uvelike podsjeća na Charlesa Bukowskoga, a svoju poeziju s postmodernističkim težnjama postavlja na temelje pjesničke poetike 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća o kojoj je Cvjetko Milanja početkom milenija pisao kao o onoj u kojoj se književnost previre između dezideologizacije i defunkcionalizacije te „prepuštanja književnosti samoj sebi“.

Ovdje se ipak može govoriti o nešto suptilnijem tvorenju stihova koje se ne zasniva na slamnigovskoj učenoj ludičnosti i igri riječima ili pak mihalićevskoj uglađenoj metaforici.

Grozdić svoje stihove stvara na razmeđi (gotovo dalijevskoga) nadrealizma i slobodnoga, nonšalantnoga („već viđenoga“) pjesništva temeljenoga na nemarnom slobodnom stihu koji ne živi prema zakonima i pravilima interpunkcije ili velikoga početnoga slova.

„Pigmenti“, potrebno je naglasiti, donose itekako funkcionalnu književnost koja iznosi aktualne poruke, percepciju pojedinca i problematiku cjelokupnoga društva, razdirući se pritom između iznošenja osobnoga i subjektivnoga dojma, viđenja svijeta te sarkastične i zatomljene kritike obojene turobnom metaforikom.

Izdavač: FRiKK, 2018.

Izvor teksta i fotografije: Patuljasta Šmu

 

Komentari

Neki baner