Razgovori
Cafe

Razgovori

Konačno sam stigla, pokisla do gole kože i spustila se u stolicu ispred njega.

Gledam ga, ne može mu biti više od četrdeset godina; sav je ulickan, mirišljav, svaka dlaka na svom mjestu. Ima jedan od onih prugastih polo džempera koje mrzim, jer mi djeluju tako starački. Ponad ovratnika mu viri uštirkani rub bijele košulje, što također mrzim. I ima bradu u stilu Jacquesa Houdeka, onako pažljivo izbrijanu paukovu mrežu crtica oko usta, što posebno mrzim.

Zapravo mrzim sve što ima veze sa razgovorima za posao u kojima me unakrsno ispituju moji vršnjaci. Koji misle da su povukli Boga za bradu samo zato što, eto, sjede sa one druge, bolje strane, dok se meni guzica znoji na stolici od njihovih besmislenih pitanja. „Što očekujete od ovog radnog mjesta?“ „Gdje se vidite za pet godina?“ „Koliku plaću očekujete za svoj rad?“, smješka se dok iz njega provaljuje ta bujica klišeja i fraza.

Ništa ne očekujem već odavno.

Prošle su me godine zanosa da diploma jamči posao, da netko cijeni tvoj rad. A za pet godina ova tvrtka u kojoj se moj potencijalni poslodavac tako ugodno ukotvio, vrlo vjerojatno više neće niti postojati.

Ah da, nisam vam spomenula glavnu stvar. Moj “ispitivač“ i ja skupa smo studirali. Ja sam mu posuđivala skripte, zajedno smo „štrikali“ ispred profesorova kabineta dok smo čekali red za ispitivanje. I što je najbolje, bila sam bolji student od njega, prije diplomirala. A opet, evo me tu. Gledamo jedno drugo, a ja gutam knedle, ponos i sva sranja koja mi trenutno stoje u grlu dok pokušavam složiti rečenicu iz koje neće sarkazam curiti preko rubova.

Da se razumijemo, nisam zavidna, ne.

Samo mi je žao što, dok sam ja kucala i grebala po svim mogućim vratima ne bi li nekako uspjela naći to svoje nesretno mjesto pod suncem, on je grebuckao po tuđim guzicama sa debelom vezom i još debljim novčanikom. Nije digao ništa teže od žlice, ne zna kakav je osjećaj skrušeno ostavljati svoj životopis po stolovima različitih ureda i tvrtki, nadajući se da će dospjeti malo dalje od rezača papira.

Ali ne kažem ništa od svega toga, naravno. Jer mi treba posao. Život nema cijenu, ali košta. Pa pokušavam izgledati dostojanstveno, ne očajno, pa bulaznim o nekim perspektivama, o adekvatnim nagradama za trud, o timskom radu i boljitku. Nisam ni ja loša u klišejima, izgleda. A moj me nekadašnji kolega gleda, dok prevrće po rukama moj životopis koji, tobože, jako pažljivo iščitava. Stalno se buni oko moga prezimena. Te pogriješi jedno, te drugo slovo. Kao da čita mandarinski kineski. Pa otpije malo vode za dramatsku stanku. Nakašlje se. Još čita.

Oh, Bože. Osjećam da mi je dosta.

Počinjem razmišljati što ću sutra kuhati. Musaka od kelja? Piletina s krumpirom? Možda da izvadim ono mljeveno iz zamrzivača? Čekaj, usne mu se pomiču. Nešto je rekao. Planiram li obitelj? E, tu sam te čekala! Pa, naravno, velim. Barem petoro djece, po mogućnosti da bude što manja razlika između njih, tako da čim jedno skinem sa cice, drugo se odmah priključi.

Blijedo me gleda i opet se nakašlje. „A lijepo je to, natalitet se mora jačati, da, da. Samo, da li biste to mogli uskladiti sa poslovnim obvezama? Mislim, puno je to, petoro djece.“ Odvraćam da je broj djece koju ću imati, kao i način na koji ću ih odgajati, apsolutno moja stvar.

Ono što se tvrtke treba ticati jest isključivo i samo posao.

Kima glavom, u potpunosti se slaže. Vjeruje on kako bi ja svoje zadatke izvršavala vrlo uspješno, ukoliko budem izabrana na radno mjesto. Na trenutak zašuti kao da razmišlja što bi me još mogao pitati, a onda uslijedi majka svih glupih pitanja –„imate li vi još nešto za dodati?“

Razgovori

Kao na primjer? Mogu li dodati da nemam namjeru imati petoro djece, da sam to rekla samo zato jer i je bilo muka od svih tih floskula i pretvaranja? Da znam kako za ovo radno mjesto stoji u redu još kandidata koji će, umjesto svoje guzice, na stolicu spustiti kuvertu?

Opet ne kažem ništa od toga. Samo kažem da je sve rečeno i uz pozdrav ga oslovim nadimkom s faxa i izađem van.

Osjetila sam ogromno olakšanje jednom kada sam izašla van. Mrzim ovakve dane, one u kojima se osjećaš manje vrijednim od drugih. One u kojima se osjećaš zakinutim i glupim, a ne bi trebao. Jer znaš da daješ sve od sebe.

Produžila sam do klupice u obližnjem parku, sjela i zapalila cigaretu. Primijetila sam kako je kiša potpuno prestala, a oblake je zamijenilo sunce. Žarilo je na onako azurno plavom, jasnom nebu, kakvo zna biti nakon kiše. Zažmirila sam pogledavši ravno u njegovo vruće , zlatno lice.

Ima nade, ima.

Komentari

Neki baner