Noću u 4:23
Razmišljanja

Noću u 4:23

Već jedno duže vrijeme po noći se budim i dočekaju me isti brojevi na satu. 4:23. Koliko god se prevrtala, pokušavala zaspati, žmirila… U nekom trenutku otvorit ću oči i na satu će biti 4:23. Premorena, pospana, ali ipak budna.

U slučajnosti ne vjerujem. Vjerujem da nam naše tijelo u svakoj situaciji i u svakom trenutku daje do znanja što mu je potrebno. Samo treba znati slušati. I naravno, to što “čujemo” i pravilno protumačiti. Rekla bih da je taj dio najteži. Jer, da smo svjesni toga na što nas tijelo upozorava – upozorenja ne bi ni bilo, zar ne?

A ja, koliko god slušala, nisam te brojeve mogla dovesti u neki kontekst. Ne znače mi ama baš ništa.

Odlučna da razriješim ovu misteriju, a i iskreno već pomalo umorna od buđenja u sred noći, bacila sam se u istraživanje. I naletjela na članak koji objašnjava što znači kada se budimo u određeno vrijeme. Potražih svojih famoznih 4:23 i… Tuga i bol.

Heh… Ako nešto ne volim, to je biti tužna. I općenito neraspoložena, ljuta, bilo što iz tog spektra. Takva raspoloženja kao da me vuku nekuda dolje u mrak, tonem i ne osjećam se dobro. Često ih pokušavam popraviti smijehom i šalama. Glumim. Ne volim se pokazivati ljudima. Lakše je. Isplivam na površinu. Možda nisam potpuno vani, ali barem ne tonem. I smijem se.

No tuga je tu negdje. Skrivena unutar duše i čeka. Ako ju predugo zanemarujemo sama se pobrine da ju osvijestimo. Ako treba i u 4:23. Tada, u tami i tišini noći, prepušteni smo sebi i svojim mislima. I nema bijega u buku i blještavilo dana. Nema lažnog osmijeha. Samo tuga.

Je l’ i vas tuga fizički boli? Steže li vas u prsima? Imate li knedlu u grlu? Jesu li vam udovi teški?

Tuga je poput utega, vuče nas na dno. Ne dopušta nam udahnuti punim plućima. I kako se nositi s time? Plakanje? Pričanje s nekim? Duge šetnje? Spavanje očito ne pali.

Jedino što mi još preostaje je vrijeme. A njega imam podosta. U 4:23, kada se družimo tuga i ja.

Komentari

Neki baner