Sarajevska hronika - Meho tragikomičar
Iz njegovog kuta

Sarajevska hronika – Meho tragikomičar

Daco je jednom napisao da se život ne može odlakrdijati, a Meho brišući ostatke pive sa brade rekao da taj moj Daćo, ko god da je, očigledno sere k’o grlica. Meho se zajebavao sa svim i svačim, pa tako i sa vlastitim životom. Maltene se ispisao iz srednje škole u drugom polugodištu četvrtog razreda – iz principa, i nikad je nije ni završio.

Svi u raji su dobro znali tu njegovu hiljadu puta u hiljadu kafana prepričanu priču, a malo ko je u nju fakat vjerovao.

Meho je naime, tvrdio da ga je direktorica, u to vrijeme i nastavnica historije, na razgovoru vezanom za njegovo vladanje, starom izboranom rukom uhvatila za butinu i rekla da bi možda mogla da mu pomogne sa vladanjem u zamjenu za nešto s njegove strane.

Meho joj onako s nogu mahalski opsuje svu familiju, pljune na dnevnik i hitro za sobom zalupi vrata. Odatle se sjuri pravo kod sekretara, drekne se s vrata „ja vam Allaha mi više nikad neću doć’“, i razguli iz škole.

Kasnije je radio k’o konobar u par mahalskih kafana, vrtio se po pijacama, džepario, kladio se s rajom u Markiju da može popti bokal pive za manje od minutu, i na kraju završio k’o prvi profesionalni zajebant. Nikad nije dao da ga se zove stand up komičar jer on svaki svoj nastup radi sjedeći na visokoj kafanskoj stolici, sa cigarom u jednoj i kriglom pive u drugoj ruci, a još kaže i da to što on radi nije komedija, nego redom gleda raju po kafani i smišlja kako bi kojeg od nas zajebav’o, pa nam prepriča šta je primijetio a mi se ‘nako pripiti smijemo ko budale.

Nije u tom bila Bog zna kakva para, ali Mehi je bilo dosta da ima za pojest, struju platit’ i kupit zimske čizme.

Njegovih se fora i dan danas sjetim, pa ponekom prepričam na poslu il’ u kafiću dok srčemo moderne produžene isprdak kafe s aparata, al’ malo kome su još takve stvari smiješne. Mehin je humor bio direktan, intiman i podrazumijevao duboko prijateljstvo između njega i čovjeka kojeg zajebava. Danas se tako više ne smiješ šalit’ jer se haman sve shvata lično. Svaka bi Mehina fora u ovaj moderni vakat bila tretirana k’o uvreda, a Meho je to garant na vrijeme primijetio pa se zato ispalio za Ameriku.

Zadnji put smo pravo pričali kod Vahe na Pofalićima, prije nego što će otić’. Veli kako se njemu ovo ništa ne sviđa i kako ovdje više nema s kim ostat. Matar mu je, kaže, umrla ima po’ godine, sestra se udala za nekakvog pedera što nosi uske, kratke pantolice i potkresanu bradu, a za burazera, nekakvim šapatom dodaje, znaš (Mehin je burazer poginuo dvije hiljade osme u saobraćajci.

Neki klipan, pripit i sa dvije cure na zadnjem sjedištu, zaletio se u tajinom autu pa u krivini profurao iz svoje trake u suprotnu i zakuc’o se u Mehinog burazera u dvici. Meho o tom nikad nije detaljnije govorio, al’ znam da ga od tog dana više niko nije vidio ozbiljnog. Il je bio pjan, il se zajebav’o.)

Na toj našoj kafi, prije nego će otić’ u Ameriku, pitao sam ga kako to da je svakog u Saraj’vu za nešto zajebav’o, jedino meni nikad slova nije rekao. „Ti si Aduka“, kaže mi mrtav ozbiljan, „bio tu da pamtiš i zapišeš. Da me ima gdje ostat.“

Plati kafu, lupi me po ramenu i izlazeći s vrata dobaci „dobro ti to guraš, biće nešto“.

Prošla godina, prošle dvije, treću čitam novine u Vahinoj kafani i u smrtovnicama nađem Mehinu sliku. Sestra mu dala u novine sjećanje na brata, da obilježi godinu dana kako je umro. Niko mi nije rekao, niko ništa nije znao. Vaha stegne ustima i odmahne glavom, Sele ispunjava tiket pa nema kad ni pogledat’ al’ kaže prvi put čuje… raspitam se dalje kod raje i konačno dođem do jednog koji nešto zna. Dobar drug Mehine sestre veli da je dvije godine radio u Americi k’o konobar, da je prob’o i stand up posao al’ slabo mu išlo, i da su ga jedan dan našli iza šanka sa revolverom u beživotnoj ruci.

Neki smo dan, ovo malo raje što je ostalo, za stolom vrtili Mehine fore, sjećali se njegovih „profesionalni zajebant“ nastupa i čudili se šta mu bi da digne ruku na sebe, a onda Vaha sa šanka dobaci rečenicu sa kojom smo završili večer i pokupili se svako svojoj kući. Nije se više im’o gdje sakrit.

 

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner