Nije lako biti žena
Razmišljanja

Nije lako biti žena

Ovo će biti jedan od onih tekstova u kojem će se prepoznati gotovo sve žene.

Sjećam se vremena dok sam bila mlađa. Djeca su još bila malena, škola, vrtić, kuća privatan posao… sve je to oduzimalo puno snage i vremena, ali ja sam snage imala. Ne znam gdje sam je pronalazila, ali uvijek sam je imala dovoljno.

A sad, mislim da to traje već godinama, pa ipak osjećam da više ne mogu kao prije. Možda su godine, a možda je i jednostavno došlo do zamora materijala.

Već nekoliko tjedana osjećam strahoviti zamor. Ništa mi ne ide od ruke. Posao kojem ne vidim više smisla, ali hrani moju djecu… kuća, posao, kuća, posao. Mislim da je vrijeme da nešto promijenim. Dolazim doma umorna kao pas, samo spavam. Svi prigovaraju. Stan je prljav, jedino što hranim djecu redovito, eto… sve ostalo je na čekanju.

Mislim… kao da mi treba potpuna reorganizacija života.

Priznajem, sama sam odgovorna za ovo stanje u kojemu sam trenutno. Previše radim, uz to pokrenula sam vlastiti biznis koji nikako da krene, kad dođem kući dočeka me sto i jedna obaveza od kojih napravim možda 10tak posto, dalje više nemam snage ili ne stižem.

I da, stigla sam do ruba. Stigla sam do one stepenice na kojoj moram početi govoriti NE, a jednostavno to nikad nisam znala. Kupila sam boju za kosu prije tjedan dana, i eto je stoji u kupaonici… čeka da uhvatim sat vremena.

Glava me boli konstantno. Noge više ne osjećam. Kičma me ne služi nikako. Djeca pomažu koliko mogu, ali to nikako nije dovoljno. Još su premali. Razmišljam o tome da uzmem kućnu pomoćnicu, ne zato jer sam lijena, nego zato jer sam preumorna. Treba mi godišnji odmor, nekoliko dana odmora na toplom, sunčanom mjestu na kojem nema briga. A to je sve što trenutno imam. Brige. Stalno o nečemu brinem i dosta mi je već. Nitko ne brine umjesto mene, nitko ne pruža svoje rame i oslonac. Svatko brine za sebe, samo ja brinem za sve.

Početkom nove godine, donijela sam odluku da ću se brinuti samo za sebe, ali nisam je ispoštovala. Još uvijek ne brinem sama za sebe. Nisam otišla u solarij, nisam otišla na jogu. Nisam kupila onaj Chanelov ruž koji mi se toliko sviđa.

Kažu, treba biti zahvalan za to što imaš, u tome leži sreća. Ma zahvalna sam ja za sve što imam, jer imam puno, ali kao prokleto je da čovjek uvijek želi više, još više. Eto samo još da posao krene, eto samo još da odem na ovu večeru i koncert…

Možda ključ leži u promjeni koja mi itekako treba. Moram nešto promijeniti. Vrlo često naša vlastita zona komfora postane nam pretijesna, i poželimo iz nje izaći.

A možda sam jednostavno – žena.

Žena kao i sve druge, s dvoje djece, poslom i kućanstvom kojeg treba voditi. Možda mi jednostavno samo treba da me svi ostave na miru jedno vrijeme i da me jednostavno nitko ne treba.

Pitam se, nije li muškarcima ipak lakše? I jesmo li ih pomalo razmazile, slušajući kukanje o poslu dok se laćamo prljavog veša kao da smo se rodile da bismo bile kućne radilice? I ako išta prigovoriš, odmah te optuže za jeftinu feminističku propagandu… nije li vrijeme da jednom zauvijek kažemo – DOSTA?

Mislim da je meni došlo vrijeme da kažem dosta. Mislim da je ta boja za kosu dovoljno dugo stajala u kutu kupaone, kao i onaj Chanelov ruž na polici drogerije. Mislim da me zove fitnes i bazen, i krasan ručak s prijateljicom.


Vezano: La Femme


Mislim da će se za prljavi veš i kuću morati pobrinuti netko drugi, a ne ja. Počet ću provoditi novogodišnju odluku o tome da sam ove godine sama sebi na prvom mjestu. Kome se ne sviđa, vrata su mu otvorena.

A sad odoh na trčanje, jer osjećam kako me s godinama snaga pomalo napušta… womenpower mora opet stanovati u mojem životu. Predugo sam popuštala i pognula glavu. Od sad, počet ću razmišljati samo o sebi. Pa tako i vi. Sve smo to zaslužile.

Komentari

Neki baner