O tome kako ne dobijemo uvijek ono što želimo i kako je nada ku**a
Cafe

O tome kako ne dobijemo uvijek ono što želimo i kako je nada ku**a

‘You can’t always get what you want, but if you try sometimes you just might find, you get what you need’, pjevaju Stonesi, a mene ti stihovi prate već četiri godine.

Doslovno me prate, tetovirala sam si ih preko pola ruke, i sad sve čekam kad će mi pasti neka lova s neba da ih prekrijem. Ne zato što mi se ne sviđaju ili su mi dosadili, već zato što mi je nazovi majstor koji je to tetovirao, radio to preko volje, jer on, velika zvijezda, ne tetovira tamo neke glupe stihove. Tako da su mi se slova fino sljubila i jedva možeš pročitati tekst, a mene to nervira.

Kužiš paradoks? Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš…

Ima već tri tjedna otkako sam počela raditi na novom poslu. Od prijašnjeg posla razlike su nebo i zemlja, što bi se reklo. Kad sam dala otkaz u bivšoj firmi, mislila sam da idem nekud gdje će mi biti bolje, da ću se pomaknuti koji korak unaprijed jer kao, novinarstvo bi trebalo biti napredak naspram rada u trgovini. Ili? Ili ne… Očekivala sam da ću konačno moći biti kreativna i s veseljem raditi nešto što volim. Ispalo je da sam više prostora za kreativnost imala u dućanu slažući police, organizirajući knjige i dekorirajući promo stolove. A bome sam i bila sretnija. I imala veću plaću, čisto da napomenem ovaj apsurd.

Ali vratimo se na onaj dio gdje sam bila sretnija.

Mislim da sam do sad sto puta pisala o atmosferi kakva je vladala u bivšoj firmi, bar što se tiče mjesta gdje sam ja radila. Daleko od toga da je bilo stresnih trenutaka, svađa, nadrkanih mušterija, ponekad i suza, ali vladalo je obiteljsko okruženje. Smijali smo se, glupirali, bili potpora jedni drugima… a sad…

Prva dva tjedna sam išla s grčem u želucu na posao. Isti onaj za koji sam se nadala da je korak naprijed. Pola smjene bi provela sa suzama u očima pitajući se kog vraga ja radim tu, i što mi je sve to skupa trebalo. Par puta mi je došlo i da jednostavno pokupim svoje stvari i odem od tamo ne okrećući se.

I prošao je prvi tjedan, pa drugi, a onda je treći već bio nekako lakši. Pomalo sam se opustila i sve je nekako lakše išlo.

Da bi pred kraj tjedna sve krenulo nizbrdo…

Puno sam nade polagala u taj posao, puno toga sam očekivala, da bi na kraju doživjela totalno razočaranje. Ali uvijek je tako u životu, situacije od kojih najviše očekujemo, nikada ne ispadnu ono čemu smo se nadali. Idealiziramo neke stvari u svojoj glavi, očekujemo čuda i nadamo se predahu, da će nam se svemir konačno osmjehnuti, i stvari će se posložiti u našu korist. Pa se razočaramo. I krivimo svemir, sudbinu i druge ljude što se ništa ne odvija onako kako mi želimo.

A možda je samo stvar u tome da ne treba previše očekivati od drugih ljudi i budućih situacija, možda se trebamo pomiriti s tim da neće uvijek ispasti sve kako smo si mi to zacrtali, i da ćemo nekada donositi krive odluke. Ali možda te odluke i nisu krive, možda se samo u tom trenutku čine tako, i s vremenom se pokaže da nas je sve to nekud odvelo, da ipak taj svemir igra u našu korist, samo mi to trenutno ne vidimo. Možda zbilja na kraju dobiješ ono što ti treba, a ne ono što želiš. Ponekad je možda potrebno krenuti krivim putem pa odustati, a nekad možda trebamo stisnuti zube i gurati dalje.

O tome kako ne dobijemo uvijek ono što želimo i kako je nada ku**a

A što se moje odluke tiče – odustati ili ići dalje…

Mislim da ću tu odluku još malo odgoditi, skuhati si još jednu kavu i uživati u par sati mira. A kad dođe vrijeme odluke, nadam se da će mi srce reći kojim putem da krenem. Kako Mare veli, treba poslušati svoje srce jer jedino te ono vodi u pravome smjeru. I nadati se da će sve na kraju ispasti dobro. Jer nada možda jest ku**a, ali umire zadnja.

Komentari

Neki baner