Dobrodošli
Cafe

Dobrodošli

Prošli sam tjedan pravila ručak za dvadeset ljudi – uglavnom rodbina. Obilježavala se jedna okrugla obljetnica, pa se nesmotreno ponudih organizirati te bakanalije.

Dakle.

Uz brojne suicidalne misli i rubove živčanih slomova na kojima sam balansirala većinu vremena, uspjela sam razbiti tri tanjura, dvije čaše i pećnicu zaprljati do neprepoznatljivosti, jer je ta „savršeno hrskava prasetina“ (kako je pisalo u glupom receptu) toliko prskala i skakutala po tepsiji da sam mislila je odojak nekako uskrsnuo i sad mi se osvećuje jer sam ga toliko maltretirala sa marinadom od meda i češnjaka.

Htjela sam biti i jako „nobl“, pa sam pripremila i vol-au-vent.

Pravilo broj jedan: ne pripremaj jela čije ime ne znaš pravilno izgovoriti. Savršene lisnate košarice punjene pačjom paštetom i povrćem koje su mi se smiješile sa stranica kuharice, u stvarnosti su izgledale kao hrpice nečega. Moja home made pašteta imala je neku bljuckavu rozastu boju i bila je prerijetka, pa se razlijevala iz lisnatih košarica koje su se mrvile bez prestanka.

Sigurno da mi je palo na pamet da tu tvorevinu sakrijem u bespuća kante za smeće, ali moja je svekrva došla ranije, dojurila ravno u kuhinju i NARAVNO da ih je odmah uočila.

„Joj, što ti je to? Malo ti je čudan nadjev. To ćeš poslužiti?“, upitala je milozvučnim glasom usput prstima gurkajući i pritišćući moje tužne košarice. Jedna se, na svoju i moju sramotu, čak i izvrnula pa se pašteta samo izlila iz nje.

Svekrva je teatralno uzdahnula i odmah krenula gurnuti nos u pećnicu da ocijeni prasića.

Kod nje inače postoje 50 nijansi boje korice koje jedno prase treba imati tijekom pečenja, pa sve što je manje od toga graniči sa prijesnim. Otvorila je vrata pećnice i toliko gledala tog sirotog odojka da su joj se naočale zamaglile od pare koja je sukljala iznutra.

„Možda da još malo to pojačaš?“ Oh Bože, pa ne kremiram ga. Peče se već satima, odgovaram. Ona uvrće nosom, vidim da nije sigurna. Još neko vrijeme kruži kuhinjom kao jastreb, usput povlačeći prstom po namještaju, kao slučajno. Misli da ne vidim da svako malo pogledava prst da vidi ima li prašine na njemu. Otvara hladnjak da si uzme mineralnu vodu, iako sam joj tri puta rekla da je u ostavi. Ali kao, prečula je.


Mora napraviti reviziju hladnjaka, to je „must do“ svake svekrve koja drži do sebe.

Užasno sam se trudila da pravilno postavim stol, igrala sam pasijans sa stotinu komada glupog bešteka – gdje ide mala žlica, srednja žlica, velika viljuška, nož za ovo, nož za ono. Samo stolnjak sam glačala sat vremena. U životu nikad nisam tako silno željela jesti sa poda.

Tanjure sam uglancala toliko da si na trenutak oslijepio kad bi ih pogledao,  a gospođa „suprugova majka“ sa žaljenjem je konstatirala da „to nije onaj servis koji nam je ona poklonila“. Onaj je baš prikladan, onako stilski i odmjeren, dodala je. Ma naravno, za razliku od ovog seljačkog koji sam ja izabrala. „Imaš mrlju na jednoj žlici. To se mora baš ribati da siđe“. Stvarno? Hvala na divnoj, skroz bezazlenoj, konstruktivnoj kritici.

Rodbina je počela pristizati sat prije dogovorenog vremena, pa su me napadi panike počeli hvatati daleko jače nego sam mislila. Toliko sam se preznojavala da sam u jednom trenutku brisala kosu kuhinjskom krpom. Čak sam popila malo tetkove travarice, koja je bila toliko jaka da mi se činilo kako mi se jednjak počeo topiti. Nije pomoglo. Samo me je „zveknulo“ u ruke i noge, pa mi je ispala čaša.

Dakle, ujaci, ujne, tetke, stričevi – svi su nahrupili u hordama.

Svekrva ih je dočekivala kao da ja ne postojim,  a moj se suprug potpuno pogubio. U jednom trenutku sam ga vidjela kako se sakrio u ostavi da zapali cigaretu. Tako njemu svojstveno. Čovjeka od četrdeset godina mama i tata ne smiju vidjeti da puši (jer je, kao, prestao prije tri godine), pa svoju suprugu ostavi prepuštenu na milost i nemilost.

Dobrodošli

Svekrva je predložila malo glazbe za zabavu, pa su se sa zvučnika zaorili zlatni hitovi Thompsona i Mate Bulića. Naizmjenično. Osjećala sam se kao da me netko stalno pika sa šokerom.

Neću niti spomenuti da su stric i strina doveli svoja dva psa – terijera koji su u normalnim okolnostima jako slatki i zabavni, no u trenucima kada žongliram sa prasetinom i francuskom salatom, a oni mi grizu papuču, ta se slatkoća nekako izgubila. Plus, uspjeli su popiškiti tepih u predsoblju i prožvakati moj „Foreo“ uređaj za čišćenje lica kojem sam toliko radovala. Nemam pojma kako su se njega dočepali.

Kolač je ipak bio uspjeh – Schwartzwald torta sa pojačanom dozom višnjevače.

Hvalila ga je čak i svekrva, na moje beskrajno čuđenje. Sad, da li je to progovarala tetkova travarica ili se čuda događaju, ne znam. Bitno da je sve to skupa prošlo.

Nikad više – rekla sam čim sam zatvorila vrata i zaključala sve brave koje imam. Palo mi je na pamet nagurati i kauč na vrata u slučaju da se netko pomisli vratiti. Muž je hrabro zapalio cigaretu nasred dnevne sobe, a ja sam utrpala u usta najveći komad torte ikad.

Catering, idući put?

Komentari

Neki baner