Ne mogu da se otrgnem
Usputna misao

Ne mogu da se otrgnem

Aruba. Karibi. Hladno pivo i kubanska kafa. Sunce. Samoća.

Valjda to tako ide, prosto se otuđiš od sebe i od svijeta. Nestaneš u oluji misli, zaboraviš na srce, zaboraviš na krv koja ti teče venama i samo dišeš. Ne znam da li ću se ikad navići na ovaj nain života, na pučinu, na ljude koji to nisu, na one koji to jesu.

Odavno sam pokidala niti koje su me vezale za ljude, a opet uhvatim sebe kako se vezujem za tople osmijehe i lijepe riječi, vesele ličnosti i tople oči. Uhvatim sebe kako se vezujem za nebo, za travu, ptice i so. Ovih dana u meni najviše ima soli. Gomila se i ne mogu da je zaustavim.

Ne mogu da se otrgnem.

Učim se da budem srećna, a opet me pokosi ona stara neman straha. Još uvijek me grize kao da sam poslednje što postoji a planeti a ima srce u sebi. Umorila sam se od dvoboja sa ofucanom gospođom zvanom Strah od Sebe.

Još uvijek pobjegnu zvijeri zaklane i trudim se da im umaknem, da se ne prepustim ali nađu me. Uplaše me. Pokleknem ponekad. Oduzmu mi dah. Nastane mi snove. Pobjeđujem još uvijek ali ipak se plašim. Jer srce je minirano. Treba još samo detonacija da odjekne.

Komentari

Neki baner