Volim te...
Crtice o ljubavi

Volim te…

Inače stvarno izbjegavam Valentinovo i sve vezano uz njega. I hejtam ga na najjače ponekad. Ali danas sam si nakupovala biljke i šalice, koje mi usput budi rečeno uopće nisu trebale, i u jednom trenutku sam sama sebi rekla: ‘Eto, to ti je poklon za Valentinovo’.

Iako je više imalo veze s time da sam provela pola noći u suzama sinoć. I s time što se osjećam poraženo u posljednje vrijeme. I s time što mi fali zagrljaj kojeg pokušavam zaboraviti… Ali znate kako to ide s onime što svim silama pokušavate zaboraviti…

Pa sam se eto odlučila počasiti. Da samu sebe razveselim. I usput sam odlučila i da ću radno mjesto okititi za Valentinovo. Onako ful… Sa srčekima i svime. Jer to je dan kad se slavi ljubav. I koliko god mi ta riječ trenutno tjera suze na oči, ja volim ljubav. Nepopravljivi romantičar, što bi se reklo.

Sjećate li se kad ste prvi put nekome rekli  ‘volim te’? Jeste li to zaista mislili?

Ja znam da nisam. Puno puta sam koristila tu frazu, a da to nisam uistinu osjećala. U tim trenucima sam, naravno, bila uvjerena  da to osjećam. Ali nisam. Ne doista. I to sam shvatila nekoliko godina kasnije kad sam prvi put izgovorila te riječi i obuzela me takva bujica emocija koje se ne mogu objasniti, koliko god se trudila.

Kao da se sve u mojoj srži u tom trenutku spremalo raspasti, a u isto vrijeme sam se osjećala toliko sigurno kao što se nikada, u cijelom mom postojanju, nisam osjećala. Pronašla sam dom za kojim sam dugo tragala. Pronašla sam ga u drugom biću. I to je u isto vrijeme bio najdivniji i najstrašniji osjećaj ikada.

Znala sam da ga volim od prvog trenutka.

Dok je oko nas grmjelo i kiša je padala, vjetar je šibao grane i nekoliko trenutaka potom tuča nas je potjerala s tog križanja na kojemu je sve počelo. Kao da se nebo htjelo srušiti na zemlju. A mi smo se gledali u dušu i nije nas bilo briga ni za nebo što divlja, niti za ostatak svijeta.

Bili smo dva komadića iste duše što su se konačno našle. Ono što tad nisam znala jest,  da će se stotinjak metara od tog istog križanja, ta priča i završiti. Da će se naša duša raspasti u sitne, tupe komadiće.

I dok ispisujem ove redove, prizivam gnjev svih koji poznaju mene i ovu priču. Moju i njegovu. Jer oni bi da zaboravim. I da pustim. I da krenem dalje. I da prestanem voljeti. Ali ne možeš srcu narediti da prestane voljeti.Ne možeš ga ušutkati.

Jednom kad cijelim svojim bićem osjetiš istinsko značenje tih dviju malih naizgled totalno bezopasnih riječi, ne možeš ih povući. Niti zakopati. Niti zaboraviti. Volim te… Dvije riječi. Naizgled bezopasne. A opet imaju snagu da te proganjaju u najtamnijim noćima. I da te lome iznova i iznova. I da tjeraju dušu da vrišti.

Kad sam prvi put u životu izgovorila te dvije riječi, nisam ih uistinu osjećala. Volim te.

Zadnji put kad sam ih izgovorila, osjetila sam ih svime što u meni postoji. Svakim dahom. Svakim otkucajem.  I još i danas ih osjećam. Volim te. Dvije male riječi. Toliko sreće. Toliko tuge. Topli dom. Noć bez kraja. Sigurnost. Bolna usamljenost. Oči boje svemira. Suze što guše. Volim te…

Nisu sve ljubavne priče bajke. Nemaju sve sretan kraj. Ali to ne znači da nisu bile istinite. Ne znači da nisu bile prave. Neke ljubavi bole. Ali bolje i da bole nego da nikada ne iskusimo značenje tih dviju malih, naizgled bezopasnih riječi. Riječi što ruše svemir u nama. Volim te.

Komentari

Neki baner