Slažemo li se da svatko od nas ima svoj rat?
Razmišljanja

Slažemo li se da svatko od nas ima svoj rat?

Danas sam pročitala krasan intervju s Miljenkom Jergovićem u Banjaluci. Između ostalog, govorio je o životu prije i poslije rata, kako stvari u životu nikad više nisu bile iste. Nagnalo me to da razmislim o svemu iz jedne drukčije perspektive.

Volim Jergovića, veliki sam fan njegovog pisanog djela i sviđa mi se način na koji razmišlja.

Jedna njegova rečenica nagnala me da počnem razmišljati koji su to događaji u životu nakon kojih ništa više nije isto, ili kao što se on izrazio, život prije i poslije. Njemu je to bio rat u Bosni.

Svatko od nas ima svoj rat. Svatko od nas je imao neke svoje bitke koje su izvukle ono najgore na površinu, sve stare mane, sve nevidljive duhove i mulj iz kojega se nemoguće izvući. Svi smo dakako preživjeli, ali po koju cijenu… što smo sve izgubili tijekom ratovanja, i jesmo li što dobili? Jesmo li išta naučili?

Sjećam se najstresnijih događaja u svojem životu, nakon kojih ništa više nije bilo kao prije, koji su iz korijena promijenili mene samu, nekad na bolje, a nekad na gore. Sjećam se straha, stresa, nervoze, anksioznosti. Sjećam se osjećaja da neću to preživjeti. I trajalo je godinama, ne mjesecima, u stalnom paničnom strahu od života samog.

U strahu od budućnosti, od promjena, negativnih događaja koji su se nizali jedan za drugim i kojima nisam vidjela kraj.  Sjećam se kako je u jednom trenutku nestalo nade i moj život je bio gotov. To je bio krah mene koju sam dotad poznavala. Smrt jednog života koji manje-više nije imao smisla. Definitivan kraj.

Očaj, beznađe, tuga i beskrajna apatija.

Ne znam točno u kojem trenutku sam se počela dizati gore prema površini, očajnički pokušavajući doći do daha. Što je presudilo da moj život ne završi kao neka tragična priča, ne znam još ni danas.

Znam samo da je s vremenom nekako postalo lakše, da su promjene koje su stizale dolazile iz mojeg unutrašnjeg bića koje se valjda još imalo snage boriti. Trebale su godine da ponovno dođem k sebi, da shvatim da svaki kraj nosi tek novi početak i pronađem ponovno samu sebe.

Žena koju sam poznavala i koja sam bila cijeli život bila je mrtva. Izrodilo se novo dijete, prepuno čuđenja koliko život može biti lijep i pozitivan.

U svemu tome, napravila sam puno zla. Ne ponosim se time. Situacije u životu ponekad iz nas izvuku ono najgore što mogu. Izvuku blato u kojem se koprcamo, zajedljivi, nemoćni i zli. Prava snaga čovjeka leži u njegovoj dobroti, a ne zlu.

Kad sam pogledam taj svoj bivši život, baš kao Jergović čini se kao da ga promatram kroz neki filter. Sjećam se događaja, ljudi, priča i rečenica… sjećam se emocija i mojih reakcija na njih. Ali zaista sve kao kroz neku prizmu koja iskrivljuje stvarnost, kao staklo koje mijenja oblik onoga što vidimo. Ostale su samo emocije, kojih se dobro sjećam vežući ih uz određene ljude i događaje.

Postoji taj jedan život prije, i drugi život poslije. Zaista postoji. Ova žena danas ne može vjerovati da je bila žena od prije.

Slažemo li se da svatko od nas ima svoj rat?

Taj život onda i ovaj danas, nemaju nikakve veze jedan s drugim.

Oni su razdvojeni zidom plaća među njima, kuknjavom nedužnih duša i zlom koje se dogodilo. Bio rat, razvod, smrt… sve je to isto. Nakon određenih situacija, više nismo isti. Netko se mijenjao na bolje, netko na gore, ali svi smo iskusili tu duboku promjenu u nama.

I baš kao što Jergović govori:

„Smo svi mi čekali da se dogodi neko čudo i da se naš prethodni život nastavi, da nekako stvari dođu u normalno stanje. I trebalo je dugo vremena da shvatimo da stvari neće nikako doći u normalno stanje i da možemo da crknemo ili počnemo živjeti neki drugi život. I kada je taj drugi život započeo, on s ovim prvim životom gotovo da nije imao nikakve veze. Razumjeli to ili ne, siguran sam da svako od vas ima dva života.“

Ja bih još nadodala, svaka smrt, baš kao i karta u Tarotu, nije smrt sama po sebi koje se treba bojati. Ona je samo završetak nečega što ionako nije valjalo, ili je bilo trulo i pokvareno. Svaka smrt ne označava kraj, ponekad je ona samo početak, mukotrpan poput rađanja, nečeg novog i puno boljega.


Vezano: Što je u životu uistinu važno za sreću?


 

Komentari

Neki baner