Životne avanture i prijateljstvo koje je puno više od toga
Cafe

Životne avanture i prijateljstvo koje je puno više od toga

Imam frendicu, Tarna joj je ime. Tarna je umjetnica. Žena radi čuda s drvetom. Ako vam ikad bude trebao neki hand made suvenir ili restauracija namještaja, javite se Tarni.

Ugl. Tarna i ja smo se upoznale prije par godina sasvim slučajno i od tad smo kao sestre.

Iako na prvo djelujemo različite kao dan i noć, zapravo smo poprilično slične. Obje smo preuzbuđene oko nekih stvari – onako neurotično uzbuđene, brutalno iskrene, obožavamo pese više nego ljude i obje smo emocionalno nestabilne.

Premda velika većina ljudi ne vidi tu Tarninu stranu, ali ona je uistinu emotivna osoba. Samo što te emocije jako dobro skriva, a pokazuje ih samo nekolicini izabranih. Ona je tip osobe koja bi život dala za ljude koje voli, i isto tako ga i oduzela ako je njoj draga osoba povrijeđena (ne doslovno!). Da ju nazovem u bilo koje doba dana ili noći i kažem joj da mi je potrebna njena pomoć, našla bi načina da mi pomogne. Jer to je Tarna, živopisno biće koje samo traži svoju svrhu na ovoj planeti.

I kad malo bolje razmislim i prisjetim se svih naših pustolovina, najbolje, najljepše i najživopisnije provode sam imala upravo s njom.

Uvijek imamo nekakve avanture. U većini slučajeva tragikomične.

Prije skoro tri godine smo odlučile otići na posljednji koncert “Pasa” u Pulu. Naravno da me ona navukla na njih jer da nema nje ne bih ni znala uopće da postoje. A ako ti ne znaš tko su “Pasi” evo ti link da si poslušaš.

Uglavnom da, odlučile se mi ići na taj koncert.

S obzirom na to da sam ja par dana prije stigla u Umag odraditi još jednu u nizu svojih slavnih sezona, trčale smo na bus čim mi je smjena završila. Kad kažem trčale, mislim na to da smo sjedile još sat vremena na busnoj jer ja inače toliko volim život na rubu da kud god da putujem, moram stići ranije da mi ne daj Bože prijevoz ne pobjegne (jer nikad ne znaš, možda bus odluči krenuti 20 min, pol sata, sat vremena ranije!!!).

Sad bih trebala ispričati kako smo kao prave klošarice/punkerice sjedile na klupici i pile pivo, ali bit ću iskrena i priznat ću da sam pila sok, primila sam pivo u ruke samo za potrebe slikanja kao dokaz mog klošarluka, ali to vam neću pokazat. 😉

Iii napokon sjednemo mi u taj bus, bus krene i striček kondukter (ili kako god se zove striček što u busu naplaćuje i provjerava karte) počne obilaziti ekipu i pazi sad ovo – nas preskoči. Kao da uopće ne postojimo, kao da ta dva sjedala koja smo zauzele zjape prazna. Okrećem se u nevjerici i čekam da se striček vrati, ali on se i dalje ponaša kao da mi ne postojimo. I ja se, normalno, počnem okretati za njim da ga zovnem da nam naplati kartu, a Tarna me fino bubne u rebra i veli mi da budem tiho (no dobro, ok, nije me bubnula u rebra, natjerala me da spremim novčanik).

Momentalno sam se smanjila za jedno desetak centimetara i stopila se sa sjedalom.

Bilo je to najgore putovanje u mom životu! Ozbiljno vam kažem!

Pa u tramvaju se ne usudim švercati jer i kad pokušam, uvijek popušim kaznu. Kao da mi na čelu piše: “Halo striček zetovac, ja se vozim bez kaaaaarteeeee, dajte mi napišite kaznu!” Znači svaki put! Zato se ne švercam! Nemam ja želudac za to.

Zamislite sad put od Umaga do Pule. Internet veli da je udaljenost 84 kilometara. 84 kilometara busom koji staje u svakom selu, svakoj prčiji! Imala sam mini srčani svaki put kad je netko novi ušao u bus. Samo sam čekala da nas prije spomenuti striček skuži pa da se prisjeti da se još od Umaga vozimo bez karte i da nas izbaci van. Preznojila sam se 155 puta i tiho cvilila cijelim putem, a kad smo konačno stigle u Pulu, malo je falilo da poljubim pod. Malo je falilo!

Pi*kica sam, priznam. Ali zato Tarna nije!

Po dolasku smo napravile vrlo kratki đir po Puli, i naravno da smo se fotkale kod Pulske arene kao pravi turisti, hengale se s nekim poznanikom od Tarne i stigle NA VRIJEME na koncert. Moj prvi i posljednji koncert “Pasa”.

Tu sam izgubila Tarnu.

Ne u smislu da sam ju izgubila i nisam znala gdje je nego, Tarna je Tarna. Ona živi u trenutku i svom elementu. A punk je njen life style. Ja volim poslušati punk ali kao što sam već napomenula, ja sam pi*kica – ne volim se gurati u gomili dok netko skače po meni, zaljeva me pivom u najboljem slučaju ili me gađa bocom pive u najgorem slučaju.

Ja nisam punkerica u pravom smislu te riječi. Tarna je.

I ona je uživala, stopila se s masom i imala je jedan od “time of her life” (kako mi to volimo zvati) trenutaka. Mislim da sam ja više uživala gledati nju kako uživa, nego što sam uistinu uživala na tom koncertu. Ja sam zapravo bila totalno spremna za krevet u tom trenutku.

Životne avanture i prijateljstvo koje je puno više od toga

I tu dolazimo do najgoreg dijela te večeri – spavanje na busnoj. Tj. Tarnino spavanje, a moje nespavanje.

Prvi bus nazad za Umag je išao tek u pet ili šest ujutro (ne mogu se sa sigurnošću sjetiti ali mislim da je bilo šest ujutro). Koncert je bio gotov oko ponoći. Nismo znale nikoga kod koga bi prespavale, niti smo uspjele naći nekoga tko je išao za Umag. Dakle noć smo provele na busnoj.

Najduža noć u mom životu! Ikad! Tarna je zaspala momentalno na klupici jer Tarnu boli ku*ac. Ja s druge strane nisam oka sklopila jer su oko nas bili beskućnici i što ako nas pokrade netko ili se desi nešto još gore od toga. Ili što ako zaspemo na bus?! Pi*kica!

I tako sam ja zujala od pol jedan u noći do šest ujutro.

Minute su prolazile kao sati, a sati kao dani. Okice su se već lagano sklapale ali moj um nije odustajao! Konstantno sam buljila u raspored vožnje kao da će se magično stvoriti neki bus koji baš sad ovog trenutka vozi za Umag, ali eto zaboravili su ga prije uvrstiti u raspored. I tako do šest ujutro.

Kad sam konačno sjela u taj je*eni bus i PLATILA karte, momentalno sam zaspala i nije me bilo briga hoću li prespavati dolazak u Umag i na kraju završiti u Italiji. Uopće mi ništa nije bilo bitno osim toga da konačno sklopim oči.

Naravno da sam se probudila kad smo stigle u kišni Umag jer mi je mozak valjda tako programiran pa sam mjeri kilometražu čak i dok spavam.

Kišni Umag, nas dvije pospane i polunadrkane zbog kiše i umora izvodimo parkour po livadi ispred busne. Jer to smo nas dvije. Uvijek najgore! Iako je zapravo Tarna uvijek najgora, a ja sam ona koja ju smiruje, ipak sam s njom i nekad ju i potičem da izvodi pizdarije pa eto, najgore smo. Obje! Ali o tome nekom drugom zgodom…

Prvi svibanj 2016. je bio početak jednog divnog ljeta. I bez obzira na mini srčane i neprospavanu noć, bila je to i najbolja avantura ikada.  Sve avanture s Tarnom su najbolje ikada. Jer je ona jedna od najiskrenijih, najluđih i meni najdražih osoba.

Za kraj bi samo htjela poručiti – pun je mjesec, pazi kaj delaš Tarna! Radujem se našoj sljedećoj avanturi!

Love you sis!

Komentari

Neki baner