Grad cipela
Cafe Popularno

Grad cipela

Kažu šokantna vijest u Makedoniji, građani  u glavnom gradu te države, nekad divnom Skoplju, ispred zgrade vlade ostavili po par cipela od onih koji su otišli odatle negdje dalje za boljim životom. Kažu na hiljade cipela poredano sve lijepo jedna pored druge.

Nisam sigurna šta je tu tačno za njih šokantno.

Da li broj cipela ili samo njihovo postavljanje na tu lokaciju? Da li to što porodice šalju i ispraćaju svoje voljene, pristaju na daljinu i hiljade kilometara zarad toga što im u matičnoj državi niko nema ništa da ponudi ili im je eto šokantno pak to što su ljudi izašli sa nekom tamo obućom na ulice. Moguće, sve je moguće. No ono šta je zapravo u tom svemu šokantno je to da nikoga u stvari nije briga.

Makedonija je samo jedna od država bivše Juge koju je zahvatio nagli val migracija jer joj djeca nemaju svoju koru hljeba tamo gdje su rođeni. To je samo jedna  od država koja polako nestaje jer odlazi svako ko može a bogami polako kako je krenulo ići će i ovi što ne mogu.

Nije to zato što tako želiš, ko to još voli otići od svoga roditelja od svojih korijena od svega poznatog i srcu dragog i ići nekome drugome ? Niko. Ili bar niko normalan koliko ja znam. Ali ideš, ideš zato što moraš i zato što nemaš izbora. Sve džokere ispucaš, sve moguće opcije preispitaš i na kraju shvatiš da nema vajde od toga da više pokušavaš. Moraš dalje.

Dakle, cipele.

Pa živo me zanima i baš se pitam da li vlada te države razumije ovaj protest naroda? Da li uopšte imaju predstavu šta im to pokušavaju reći? Šta im sve to znači? Šta simbolizuje?

Ideja je odlična, ja se sama bolje ne bih sjetila, stvarno svaka čast autoru i pokretaču ideje. Poredati cipele onih koji su otišli ne bi li  taj malo vizuelniji pregled stvarnog stanja vratio u realnost naše “vođe” i odvojio ih od guzica Evropskih zvaničnika. Eto izgleda da grad cipelića stvarno postoji.

Hiljade i hiljade njih. Cipela, patika, baletanki. Malih i velikih. Dječijih i odraslih.

Znači hiljade i hiljade manje mladih bistrih umova koji su mogli ponovo reogranizovati ponovo možda i osnovati tu državu. Hiljade snažnih ruku koje bi gradile, liječile, njegovale i čuvale svoju maticu, sad sve su do jedne negdje daleko raštrkane i takve pripale drugom.

Jebiga šta da se radi, što bi naši ljudi rekli, neka idu djeca trbuhom za kruhom, i nekad se isto tako  išlo. Jeste, išlo se, ne kažem ja da nije. Ali nisu se ovako kao danas  masovno selile cijele porodice i išao si zato što si htio a danas ideš zato što moraš.

Zato što ti oduzmu svaku drugu opciju. Svaka ta cipela je pripadala onom nekom ko je tu u toj državi ostavio po jednu uplakanu majku i jednog uplakanog oca. Roditelje koji su se borili za tu svoju djecu i sada dočekali da starost dočekuju sami.

Da im kuća koju su cijeli život kućili zjapi prazna i da se svaki put kad joj dodirnu zidove zapitaju da li će ikad iko ponovo u njoj živjeti i da li će se kad ta djeca vratiti u nju. Vrlo vjerovatno je da neće, ali polako, vrijeme će pokazati. Zato i jesu danas na ulicama, svi onima kojima je ostao još neko dole.

Dosta im je straha da će morati otići, dosta im je pakovanja onih koje vole.

Svi roditelji još male djece prestrašeni su da će i oni morati svoje da šalju za koju godinu. To je poslednji vapaj, molba, preklinjanje da se osvjeste da sagledaju šta se to dešava I momžda nešto promjene. Jer možda, samo možda ako se nešto promijeni, da se nešto desi jer možda će im djeca onda ostati tu uz njih. Možda njihove cipelice neće morati postavljati tu na trg.

Znate nije do toga što se treba otići, jer to nije uopšte teško, zapravo je vrlo lako otići. Problem je psihičke naravi, emocionalne. Kada odeš osjećaš emotivnu emancipaciju, osjećaš to užasno nepripadanje i neuklapanje u sredinu u kojoj si se obreo.

Osjećaš tu emotivnu prazninu, taj zov doma koji te šalje kući a ti znaš da te kod kuće ama baš ništa sem starih roditelja ne čeka. Otići znači nalijepiti na čelo etiketu stranca koji više nikada nigdje ne pripada. ALi ideš, svejedno, jer nemaš izbora.Odlazimo svi, jedan po jedan.

Draga majko, moraćeš naći i moje neke cipele. Nek budu spremne da ih izneseš kad i naš narod odluči pokazati koliko  ima nas kojih više tu nema. Pa ćemo poslije da se pitamo, koliko nas to treba otići da bi shvatili da odlazimo i da bi se pokrenuli?

Photo: Google

Komentari

Neki baner