Vrijeme je da odustanete od mnogih stvari, Osobno iskustvo: Bulimija mi je uništila život i potpuno me posjedovala
Život

Osobno iskustvo: Bulimija mi je uništila život i potpuno me posjedovala

Ne pitajte me zašto, jer Vam neću znati odgovoriti, ali imam 23 ljudske i gotovo 10 bulimičnih godina. Spomenuti poremećaj hranjenja dijagnosticiran mi je prošle godine nakon pokušaja samoubojstva, jer sam tada došla u fazu da nemam bulimiju, nego ona ima mene.

Posjedovala je svaki dio moga tijela i uma.

Dok sam ležala na podu kuhinje, moje velike neprijateljice, i neprirodno vrištala, znala sam kako više ne upravljam svojim tijelom. Poremećaje u prehrani opisujem kao velik vrtuljak hrane, nedostatka samopouzdanja, opsjednutosti izgledom, depresije, crnih misli, povraćanja, srčanih problema, izgladnjivanja i krvave pljuvačke.

Taj se vrtuljak ponekad vrti toliko sporo da ne primjećujete kako ste na njemu. Brzina mu postepeno raste, a vi jedva čekate da uspori kako biste sišli. Bez obzira na to što uspori, i dalje ste na njemu jer vjerujete da neće ubrzati – i tako unedogled.

Bez obzira na način na koji ih opisujemo – okrećemo li glavu i smatramo li ih nebitnima – poremećaji u prehrani su stvarni, a njihove posljedice još su stvarnije. Moja bulimija nastala je kao posljedica velikog stresa kroz koji sam prolazila u ključnim godinama prihvaćanja sebe i svoga tijela.

Zbog nekih stvari, koje su bile izvan moje kontrole, potpuno nemoćna ušla sam u priču iz koje nisam vidjela izlaz punih deset godina. Bila sam ponižena, izgubljena, preplašena i potpuno sama.

Jedini izlaz vidjela sam u hrani, prejedala sam se kako bih se utješila, smirila sve glasove u glavi i potisnula sjećanja koja su, duboko zatvorena u meni, očajnički tražila izlaz van. Izlaz van bilo je namjerno povraćanje, taj osjećaj olakšanja koji ti daje privid kako ipak sve imaš pod kontrolom.

Život, traume, svoje tijelo, nametnut pojam ljepote, no zapravo nemaš ništa.

I tako iz dana u dan, ponekad iz sata u sat, dok nisam shvatila da nisam sama.Dok nisam shvatila da sve informacije kojima nas mediji bombardiraju znatno utječu na pogoršanje moga stanja(koje oni nisu izazvali) i tonem dublje. Utapam se u hrani, prejedanju, osjećaju krivnje nakon istog, iskrivljenom pogledu na svoje tijelo, kroz medije nametnutim pojmom lijepe žene i suzama, one su me vjerno pratile u stopu i pobrinule se za brže tonjenje.

Deset godina nakon borbe same sa sobom, shvatila sam kako nepravilnosti na licu nisu nepravilnosti, nego posebnosti. Kako niti jedno tijelo nije krojeno po istom modelu, te kako sam lijepa i ovako ‘“nesavršena“. Kako prstima nije mjesto u ustima nakon obilnog jela, te je pravilna, raznovrsna prehrana ključ svega i kako zdravlje mora biti na prvom mjestu.

Više od svega na svijetu je htjela sam to, biti zdrava i zauvijek zaboravit bolove u trbuhu, krvavu slinu i pokvarene zube, uzrokovane stalnim povraćanjem. Ali nikada nisam pročitala niti jednu priču s kojom bi se poistovjetila i koja bi me nagnala na promjene, tada me je sve samo guralo natrag.

B je postala moja prijateljica i navika, poput pijenja kave ujutro.

Nitko ne poduzima previše u vezi širenja svijesti o mentalnom zdravlju, te ono ostaje tabu tema, a poremećaji u prehrani i dalje se nazivaju “tihim ubojicama”, dok se kao uzrok smrti navodi zatajenje srca ili samoubojstvo. Ja nisam umrla, zdrava sam, sretna i na sav glas pričam o onome što sam prošla. Jer, zbog bulimije postala sam plodno tlo za ostale psihičke poremećaje i ne želim da se to dogodi ostalima.Na početku je bilo teško, ljudi osuđuju.

Gledam na to kao obrambeni mehanizam od onoga što ne razumiješ, od onoga čega se bojiš, a bojiš se jer nisi informiran. Nisi informiran je oni koji imaju moć utjecanja na razmišljanje velike mase ne govore o tome, što se jasno može vidjeti ako spomenuti pojam pretražujemo na internetu.

Osobno iskustvo: Bulimija mi je uništila život i potpuno me posjedovala

Utječu li mediji stvarno na stvaranje poremećaja hranjenja?

Sigurna sam da je to individualno, na moju bulimiju nisu, ali znam da ne pridaju osobitu pažnju toj temi.

Sanjam o danu kada će se o poremećajima hranjenja (i općenito o mentalnom zdravlju) govoriti i pisati kao o slomljenoj ruci, upali grla ili nekom drugom prihvaćenom zdravstvenom problemu, jer to je mladim ljudima potrebno.

Da znaju da u moru blještavila, utegnutih tijela i nametnutih pojmova ljepote, postoje stvarni ljudi, koji vole ono očima nevidljivo i da nisu sami. Da će mediji shvatiti kako toksičan sadržaj koji donosi zaradu, odnosi mlade živote, te kako oni zdravim balansiranjem sadržaja mogu napraviti puno. Jer 365 bulimičnih ili anoreksičnih dana, znatno pogoršava zdravstveno stanje oboljele osobe, te može ugasiti 14, 23 ili 30 prethodno sretnih i zdravih godina.

Ivana Kraus /Izvor: Koza Nervoza

Komentari

Neki baner