Otac monstrum i pitanje koje se nameće samo: Koliko još takvih šeta našim ulicama?
Popularno Tridesete

Otac monstrum i pitanje koje se nameće samo: Koliko još takvih šeta našim ulicama?

Morala sam sjesti i biti koliko toliko hladne glave, da bih mogla napisati ovaj tekst. Jučerašnji događaji, monstruozan čin ne-čovjeka s Paga, koji je svoju djecu bacio s visine od 6 metara, preko balkona, a onda ih ostavio u lokvi krvi, pa mrtav hladan sjeo za volan i odvezao se na policiju gdje se predao i sada se brani šutnjom, meni je nešto što ne izaziva samo suze i jad i stravu, već i želju da kao nacija uvedemo doživotnu zatvorsku kaznu.

Ono što me još više zgrozilo, bila je reakcija dijela javnosti koje je počelo napadati majku, postavljajući pitanja gdje je ona bila?

Zar ljudi zbilja mislite da je itko na planeti mogao pretpostaviti što je poremećeni um ovog ne-čovjeka sebi zacrtao? Da li mislite da bi žena da je naslutila nešto iole strašno, poput ovog čina, ostala s njim pod istim krovom?

Bilo je rano ujutro kad je izvukao djecu iz kreveta i umjesto u boravak gdje je inače jutrom s njima provodio vrijeme, odnio ih na balkon i bacio ih u skoro pa sigurnu smrt.

Četvero djece.

Jedno po jedno.

Preko balkona.

A vi pitate gdje je bila majka?

S druge strane što se to događa u Centru za socijalnu skrb, kakve je to papire majka koja ima četvero djece u bolnici, od toga dvoje u po život opasnom stanju, morala hitno ići potpisivati? Zašto s njom, koja je u šoku i van sebe, nije išao pravni zastupnik? Kako je moguće da žena u takvom stanju išta mora ići potpisati?

Zato što centar pere ruke i pokušava se zaštititi od vlastitih propusta? Očito im nitko nije rekao da bilo što, što je majka bila primorana potpisati u tom stanju, može i vrlo vjerojatno bude, proglašeno pravno nevažeće.

Zgražam se nad nacijom koja daje izjave da ne smijemo osuđivati tog ne-čovjeka, jer mi ne znamo od kakve on bolesti možda pati i što se njemu događalo u glavi u tom trenutku, već mu trebamo slati našu ljubav i razumijevanje.

Ljubav i razumijevanje? I suosjećanje?

Za čovjeka koji je mrtav hladan, bacio svoje četvero djece, s balkona, s visine od šest metara, u gotovo sigurnu smrt?

Proračunato i hladno.

Kažete, neka psihijatri odluče, neka procijene.

Ljudi koji su bolesni, kojima se nešto u glavi počne okretati – da se prosto seljački izrazim, počnu se drugačije ponašati i budite sigurni da to apsolutno svi primijete. Radilo se tu o depresiji, panici, anksioznosti ili nekom drugom težem stanju.

To u jako, jako rijetkim situacijama dođe tako u trenutku, pa u trenutku nestane. Njegov čin dolaska kući, bacanja djece preko balkona, pa onda sjedanje u automobil i vožnja u policijsku postaju, kako su stručnjaci naveli, govori o proračunatom i ranije planiranom činu, mnogo vjerojatnije od “trenutne neuračunljivosti”.

Čak i njegov stav da se brani šutnjom govori nam mnogo.

Netko tko je privremeno bio neuračunljiv, slomio bi se kad bi shvatio teret svoga djela. Plakao bi, vrištao bi, reagirao bi bilo kako. Kod njega reakcije, sućuti, suze, ma ničega nema!!!

S njim mnogi suosjećaju, upiru prstom u majku, sliježu ramenima zbog mogućih propusta Centra za socijalnu skrb i mirno nastavljaju dalje sa svojim životima, razglabajući o ocu monstrumu, uz jutarnju kavicu. Jer život ide dalje. No ide li?

Za četvero djece jučer kao da je stao. Ako Bog dragi da, pa svih četvero izađu iz tih bolnica barem koliko toliko zdravi, tko će i kako pomoći da se izliječe od te traume? Otac ih je osakatio za cijeli život.

S druge strane, umjesto da prestanemo analizirati što i kako i tko je kriv, upirući prstom jedni u druge, nije li vrijeme da se zapitamo što je to trulo u našem društvu pa nasilja ima sve više? Premlaćivanje i pokušaji ubojstva svakodnevno nas zaskoče s naslovnica. Ono što smo nekad gledali u filmovima, događa se na našim ulicama, a mi svi još uvijek spavamo zimski san.

Okrećemo glavu na drugu stranu, jer kao nije naš problem.

Ali jest naš problem. Od svakog pojedinca do svake iskvarene i trule institucije, koja ne radi svoj posao – to je društvo koje smo mi uzgojili pa sad eto ubiremo plodove svoga truda. To što su plodovi smrdljivi i truli, to nam je na čast!

Pitam one koji upiru prstom u nesretnu majku, koja sada u bolničkim krevetima ima četvero svoje, do jučer zdrave djece, što mislite kako joj je? Znate li koje misli joj prolaze glavom, koja jeza, strah i panika? S druge strane novaca nema a treba dolaziti djeci u bolnicu svaki dan. Ta djeca će trebati tko zna kakve lijekove i terapije da bi se ako Bog da oporavila.

Umjesto da budemo složni, da skupimo novca da joj pomognemo, da ima bar za put u Zagreb, gdje leži njena sedmogodišnja curica, na aparatima koji dišu umjesto nje, gdje ju je smjestio OTAC MONSTRUM, mi šaljemo ljubav i razumijevanje njemu, jer eto se njemu “jadnom” pomračilo.

Niti je on jadan, niti suosjećam s njim.

Čak je i njegova sestra jutros dala izjavu da je bio problematičan cijelog života i da ima dosje!

>>>>> Polusestra monstruma s Paga: Uvijek je stvarao probleme. Srce mi se slama

Postoji zatvor, sudstvo i psihijatri, pa neka se oni bave s njim i neka se ovog puta potrude da zatvore vrata i bace ključ, kako ovakav monstrum ne bi nikada više nikome naudio. I neka dobro paze da ne naudi i sebi, jer ako je bolestan kako mnogi od vas tvrde, pa mu neki lijek pomogne, onda bi pravedno bilo da osjeti svu težinu i svu stravu svojega čina.

No bojim se da to nema veze s bolesti i bojim se da on ništa nikada neće osjetiti.

Bojim se da naše društvo stvara monstrume i da ih štiti. Bojim se da nevini, slabi i nezaštićeni ostaju mali ljudi, oni koje najviše trebamo braniti i čuvati… naša djeca.

Jedno od tri, drugo od pet, treće od sedam i najstarije od osam godina.

Još ni svijet ne razumiju, još im je roditeljski zagrljaj sve, a najviše ih je iznevjerio onaj koji ih je trebao bezuvjetno voljeti i od svega čuvati.

Rekoh nedavno, da niti je svaka majka – mama, niti je svaki otac – tata. Bojim se da je ovaj ne-čovjek dao puni smisao toj rečenici.

Foto: Facebook

Komentari

Neki baner