Juga van granica Juge
Cafe

Juga van granica Juge

Rođena sam 1993-e. Taman na početku ničega.

Tih godina kada se raspao jedan svijet i počeo stvarati neki drugi, novi od rasparčanih komadića neke navodno velike zvijezde koja se nasilno ugasila i prestala da sija. Svi mi, ova poslijeratna djeca prve korake smo pravili po ruševinama neke tamo Jugoslavije o kojoj slušamo cijelog života. Bukvalno.

Ne znam šta da kažem o tome. Meni to malo sve zvuči nevjerovatno po tim pričama ali svako od nas ih zna, babe i dede su nam pričali. Nekome i mame i tate. Koliko je sve to tačno ne znam. Ne znam ja ništa o tome ali znam da kad god mi baka nešto priča uvijek spomene kako se to nekad za vrijeme Jugoslavije i Tita živjelo. Ne postoje te riječi koje bi mogle opisati tu dubinu u njezinim očima i mogla bih reći tugu ali prećuti mi je.

Samo kaže “Sine, dok je bilo Jugoslavije, bilo je svega”.

Kad sam bila manja znala sam je pitati što je onda više nema kad je bila tako jaka i dobra ali sada sam velika i nešto pametnija pa takva pitanja prećutim. Prećutim ja još mnogo pitanja.

Na primjer prećutim da pitam zašto se ljudi koji su ostali živjeti na tim prostorima gdje je nekad bila ta Jugoslavija toliko mrze? Zašto idu jedni protiv drugih oni koji su se nekad drugovima zvali? Da, sve drugovi i drugarice. I Srbijanci, i Bošnjaci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Sloveni. BIli su drugovi, živjeli u slozi. Danas je to sve drugačije. Danas te mrze jer nisi iste nacionalnosti ili iz iste države.

Danas te mrze jer si drugačiji i traže tu razliku da bi imali razloga da mrze.

Shvatam ali ne razumijem. Shvatam možda ponekog ko je nekoga izgubio ali ove moje generacije neću i ne mogu. Ja ne mrzim. Nisam nikada. Roditelji su me odgojili tako da poštujem sve razlike i cijenim sličnosti. Da ljude gledam po njihovoj vrijednosti a ne po nekim drugim mjerilima i karakteristikama. Da se prvo zapitam ‘ko je kakav čovjek pa tek onda da idem postavljati neka druga pitanja.

No nismo svi isti. Mjesto u kojem sam rođena me je tome naučilo. I znate šta, nema dole ni traga toj Jugoslaviji. Nigdje više u njezinim granicama. Ali znate još šta? Kao i u svakoj priči i ovdje ima neka i lijepa strana. Ima nešto što me toliko iznenadilo i obradovalo, ugrijalo mi dušu i vratilo mi vjeru u ljude. Znate već svi da sam se nedavno odselila.

Ovdje sam, daleko od te Jugoslavije pronašla nećete vjerovati, ali baš nju!

Ovdje, daleko od rodnog kraja i mog i tuđeg doživjela sam da čujem da dva čovjeka različitih nacionalnosti jedan drugog zovu “brate”. Doživjela sam to da mi kažu da ako sam “odozdo” da sam njihova. Da sjede Srbin, Hrvat i Bosanac jedan sa drugim i djele jednu koru hljeba. Da se pomažu, druže i vole. Doživjela sam da osjetim tu Jugoslaviju. Znate, ovdje ljudi ne pate od naših razlika. Ne pate od nekih stvari koje su stvar prošlosti i za koje mi nismo krivi.

Ovdje kad čuju kako govoriš odmah ti prilaze sa osmijehom na licu i pitaju odakle si? I bude im drago kad im kažeš. Kažu neka nas je, što više. Znate, Jugoslavija nije nestala. Jugoslavija se samo raširila svuda po svijetu. Ima je svuda čim malo odmakneš od naših krajeva. Svuda osim tamo gdje je bila.

Juga van granica Juge

Ja sam dijete rođeno 1993-e. Dijete rođeno na početku ničega, na ruševinama neke tamo Jugoslavije.

Rođena i živjela na njenim prostorima a da je nikad nisam osjetila. Da sam o njoj slušala, da sam joj zemlju gledala ali nije je bilo. I sa tih prostora  sam otišla i pronašla je.

Jedva čekam doći kući da baki kažem da joj njena Jugoslavija nije nestala. Nije. Samo je pomjerila granice. Još naši ljudi jedan drugog zovu “brate”…

Komentari

Neki baner